Věra-Chytilová

Iako se kao perjanice češkog Novog talasa sa početka šezdesetih godina prošlog veka najčešće navode Miloš Forman i Jirži Mencel, skriveni biser ove prekretnice za moderni evropski film je rediteljka Vera Hitilova koja je preminula u martu ove godine

Kristina Đuković

Činjenica da je Hitilova danas manje poznata široj publici može se objasniti njenom rizičnom odlukom da, nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke, za razliku od Formana, ostane u domovini. Njena tvrdnja da ako pojedinac ne veruje u određene konvencije – isti ima dužnost da ih ruši, u velikoj meri opravdava njen izbor, a ogleda se i u celokupnom njenom opusu.

Film “Bele rade” iz 1966. godine danas se smatra kultnim i najreprezentativnijim delom Vere Hitilove. Nastao u duhu Češkog novog talasa koji, pod uticajem savremenika u Francuskoj, odbacuje naraciju u korist improvizovanih dijaloga naturščika, “Bele rade” se ipak otimaju svakoj kategorizaciji. Kolažna burleska o dve prosečne devojke koje, shvativši da je svet loš, odlučuju da one budu još gore, prepuštajući se destrukciji i provokacijama, koristi slepstik, dadaistički humor, ali i bunjuelovski nadrealizam.

“Bele rade” su odjeknule na svetskim festivalima, ali su Hitilovoj, u domovini, zapečatile karijeru zbog procene da nadrealne slike razbacivanja hranom predstavljaju “nihilističku umetnicu koja troši državni budžet”. Danas ovaj film ne deluje šokantno kako je mogao delovati birokratama čehoslovačke filmske industrije šezdesetih, ali je i dalje pleni eksplozivnim komentarom na materijalizam, nametnuti modernizam i revoluciju u kontekstu dosade i besmisla svakodnevnog života.

vera-chytilova

Uoči sovjetske okupacije, pre nego što će joj prećutno biti zabranjeno da radi, Hitilova je stigla da snimi film “Jedemo rajsko voće” – stilizovanu priču o Adamu i Evi kojom predviđa kratak dah Praškog proleća. I ovaj rad je dokaz da je Hitilova bila redak majstor u spajanju hermetičnog vizuelnog stila i vašarske razuzdanosti sa njuhom za detalje iz svakodnevnog života.

Već nakon svog prvenca “Nešto drugačije” koji kombinuje dokumentarnu i igranu formu u paralelnoj naraciji o jednoj češkoj gimnastičarki i jednoj domaćici, Hitilova je stekla pečat feminističke rediteljke koji je u skorašnjim lamentima posebno cementiran. Ali, uprkos ondašnjim a i današnjim trendovima, Hitilova je ipak bila nosilac ideje individualizma i preispitivanja konvencije. Sukob urbanog i ruralnog, raskid sa komunizmom i konvencija pranja od istog bile su njene mete u kasnijim filmovima poput katarzične komedije “Nasledstvo” iz 1993.

U kratkoj raspravi između Hitilove i Formana u dokumentarcu “Hitilova versus Forman”, iz 1982. na temu vidljivosti reditelja u filmu, dvoje kolega se razilaze – Forman, u tradiciji iluzionističkog holivudskog filma tvrdi da reditelj mora biti apsolutno nevidljiv, dok je Hitilova za vidljivost.

Činjenica da je preminula kao profesor na FAMU i poslednji film režirala u 77. godini znači da je u svojoj borbi za vidljivost pobedila.

Podeli s drugima