Na jednostavno i prilično jasno pitanje: "Koji su tvoji najdraži albumi 2017.?" moj mozak je smislio kompliciran odgovor: dvije pjesme. Složit ćemo se, to je prilično nadrealan odgovor. Lako je sada lamentirati da je format albuma u odumiranju, da se traže singlovi, da pažnja publike više nije kao nekad, da se nema vremena čekati da se CD ili ploča odvrti do kraja... nije da nisam mogao nabrojati desetak svojih omiljenih albuma i nešto kratko napisati o njima, no više su me impresionirale dvije pjesme, koje su i obilježile moju privatnu 2017. godinu. "Frka" Priča o ovoj pjesmi počinje 1981., kada se pjevačica Zdenka Kovačiček s njom prijavila na Zagrebački festival. I tu su počeli problemi. Izrazito provokativan tekst Slavice Maras je bio previše za tadašnje moralne čistunce i on se morao mijenjati, pa je stih "otkrila sam ljubav i guzicu" prekršten u "otkrila sam ljubav i bluzicu". Pjesma je postala hit i odmah se udomaćila u srcima tadašnje generacije. Dobro, malo lažem, pjesma je potonula kao da je nikad nije ni bilo, iako su njeni izvođači i autori Kovačiček, Kire Mitrev i Maras cijenjeni umjetnici impresivnih biografija: Osim što je pisala prostačke tekstove, Slavica Maras je bila glumica, sestra poznatije komičarke Nele Eržišnik, snimila je nekoliko gramofonskih ploča na kojima je recitirala stihove, glumila u brojnim predstavama i filmovima, te je osnivačica jednog od dugovječnijih privatnih kazališta u Zagrebu, Off Theatar Bagatella. Također je izdala i nekoliko knjiga poezije, a kada je pjesma "Frka" bila 1981. na Zagrebačkom festivalu, imala je 48 godina. Maras je preminula u 77. godini života, 2010. godine, pomalo zaboravljena, ne dočekavši bljesak svog rada. Kompozitor i autor glazbe za pjesmu "Frka" Kire Mitrev je također umjetnik impozantne biografije: rođen u Bitoli 1948., diplomant je beogradske Muzičke akademije (instrument trombon), bio je dugogodišnji šef KiM benda, te dobitnik stipendije Quincy Jones. Najzad, i sama Zdenka je cijeli život posvetila muzici, uvijek je bila u drugom planu, nikad zvijezda, uvijek kultna pjevačica s nekoliko zapaženih i rado izvođenih pjesama, nedefinirano rastrgnuta između kazališta i muzike (u predstavi "Love, Janis" glumila je Janis Joplin), no sve joj se vratilo 2017., točno na 60. obljetnicu karijere. Prvo je electro-pop duo Nipplepeople obradio "Frku", koja je u desetak mjeseci skupila preko 1 200 000 klikova na Youtubeu, a onda, kao šlag na tortu, Karl Lagerfeld je za zatvaranje svoje modne revije na Tjednu mode u Parizu u listopadu/oktobru odabrao staru instrumentalnu temu "Elektra" u kojoj Kovačiček pjeva vokalnu dionicu bez teksta. Kao i njeni stvaraoci, i sama pjesma "Frka" je bila neželjeno dijete: 1981. je pjesma potonula, album naslovljen po njoj je potonuo, dvostruka kompilacija najboljih radova Zdenke Kovačiček iz 2009. ignorira ne samo pjesmu, nego i cijeli album, a onda, 2017... tko se posljednji smije, ima gem, set i meč. Zdenka Kovačiček je proslavila 60 godina karijere kako i dolikuje, krajem studenog/novembra 2017. u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". "Song For Adam" Jackson Browne je svoju cijelu karijeru slovio kao zlatni dečko kalifornijske kantautorske škole. Pažnju muzičkih krugova je stekao već 1967., kad je imao 19 godina i kad je pjevačica i kratkotrajna partnerica Nico otpjevala tri njegove pjesme na albumu "Chelsea Girls", između ostalih i njegovu možda najpoznatiju pjesmu "These Days". Browne se još pet godina motao po sceni, sve dok mu 1972. godine nije izdan istoimeni debi, poznat i pod nazivom "Saturate Before Using". Iste godine je Eaglesima napisao prvi hit, beskrajno bezbrižnu "Take It Easy", ali je njegov album prvijenac bio obavijen ponešto zabrinutijim tonovima. Browne je, unatoč naramku fantastičnih pjesama zvučao prerano sazrelo, gotovo starmalo, odnosno, kako mi se činilo kad sam prvi put poslušao njegov debi, kao da mu je profesor književnosti naložio što da piše u školski sastavak. Bile su to preteške teme za momka od 24 godine, koliko je imao u vrijeme izdavanja albuma. Jedna od pjesama koja je bila najviše zasićena "odraslim" temama bila je "Song For Adam", koju sam prvi put čuo 2003., s 25 godina i koju sam slušao iz razloga što ipak nije toliko loša da je preskačem, ali je uvijek bila nedefinirana, pretjerano pritisnuta činjenicom da smo svi mi ljudi koji letimo prema nečemu i zaboravljamo da najbolje trenutke s nekim treba i podijeliti i da prijateljstva uzimamo zdravo za gotovo. Browneu s 24 godine nisam to vjerovao, bar u toj dobi gotovo svaki čovjek, ako u nešto ulaže, onda u prijatelje i partnere. A onda je tu istu pjesmu 2016. uzeo Gregg Allman za svoj oproštajni album "Southern Blood". Allman je bio dugo bolestan, i iako sam se nadao da će se stari, žilavi Južnjak, orguljaš i pjevač Allman Brothers Banda oduprijeti boleštini, vijesti su me demantirale krajem svibnja/maja 2017. Allman, nažalost, nije uspio dovršiti vokale za pjesmu, pa je uskočio njegov kolega, prijatelj i autor, Browne koji je otpjevao vokalne dionice do kraja. Tada se zatvorio puni krug. Pjesma o neobičnom prijateljstvu je konačno dobila svoju definitivnu izvedbu - Allman je pjesmi svoga prijatelja dao ono što je nedostajalo, a njegov prijatelj je pomogao s vokalima. I da, ono najvažnije - slike iz te pjesme su dobile potpuni smisao. Prijateljstvo koje nestaje, međusobno nerazumijevanje, komunikacija koja se prekida i uspostavlja, potraga za smislom, privid bliskosti i intimnosti koji nikad ne postaje autentično proživljen i svijeća koja se gasi su slike koje postaju mnogo jače kad ih pjeva 69-godišnjak nego kad o njima lamentira mladac od 24. A možda su mi Allman i Browne htjeli postaviti pitanje: koliko sam površno ja slušao pjesmu prvih 14 godina, prije nego što sam je čuo iz Greggovih i Jacksonovih usta i koliko sam još pjesama tako "ofrlje" čuo prije nego što sam ih možda i bezglavo etiketirao?


Zoran Tučkar i njegov izbor deset najboljih stranih albuma iz prethodne, 2021. godine


1. Son Volt – Electromelodier

Vjerojatno postoje i bolji albumi 2021. godine, ali ovaj mi je ostao najviše pri srcu. Lider grupe Jay Farrar je artikulirao obilje meni bliskih sentimenata, kao što su radost zbog postojanja dugih bliskih prijateljstava, veselje zbog jakih ljubavi koje su opstale i koje nas drže, ojađenost zbog aktualne društvenopolitičke situacije, svijest da vrijeme protiče i da su mogućnosti da se napravi nešto veliko i značajno u životu sve manje.

 

2. Brandi Carlile – In These Silent Days

Gospođa Brandi Carlile isporučuje emotivne albume, prethodni – By the Way, I Forgive You – dobio je pažnju publike, a In These Silent Days je pokazao Carlisle koja je dobila na samopoštovanju. Novi je album još uvjerljiviji, Carlisle zna što čini i kako čini. Ista ekipa koja je snimala By the Way, I Forgive You, učinila je i In These Silent Days – kemija i suradnja su napredovale i zvučna slika se značajno proširila. Carlisle je sa svojim timom napravila sjajan pop-album u kojem se jasno vide utjecaji countryja, soula i ostalih američkih muzičkih idioma.

 

3. Steve Earle and the Dukes – JT

Prošlo je preko 25 godina kad je Goran Bare izgubio suprugu Mirjanu. Posvetio joj je pjesmu Slobodna kao nikada, neobuzdanu pjesmu, koja, umjesto žali zbog gubitka, nudi slavlje rock’n’rolla zbog prekida boli i patnje. Steve Earle je izgubio sina Justina Townesa, s kojim je dijelio zanimanje (obojica su bili kantautori) i boleštine (obojica su se liječila od različitih ovisnosti, sin – nažalost neuspješno). Otac je svog sina pozdravio tako što je snimio deset sinovljevih pjesama i jednu svoju novu kompoziciju (Last Words). Kao i Bare, Earle je kriknuo iz srca, i Justinov rad stavio u ponešto drugačije okvire. Tata i sin su bili slični po životnom putu (Steve je s 38 godina dotakao dno i završio u zatvoru zbog droge, Justin Townes je s 38 preminuo), a po senzibilitetu toliko različiti – Steve je odavao dojam alfa-mužjaka, a sin nježnog mladića koji se teško nosi sa svojim osjećajima. Justinove pjesme su dovoljno dobre da funkcioniraju u drugom kontekstu, a Steve je dovoljno jak da pošalje koktel univerzalnih poruka ljubavi, stoicizma i tuge.

 

4. Valerie June – The Moon and the Stars

Samo četiri riječi: Tiha voda brege dere. Gospođa Valerie je skrojila sjajan pop-soul album, elegantan, pamtljiv, odmjeren, pjevački sjajno realiziran.

 

5. My Morning Jacket – My Morning Jacket

Malo je albuma koji imaju deset pjesama i traju sat vremena, a još je manje albuma koji u tom prolaznom vremenu zvuče kao da se sastav tek zagrijao i da pravi jam-session slijedi kad se ugase svjetla, isključi struja, vrpca u magnetofonu se prestane okretati. Iza tih pjesama glavom i bradom stoji Jim James, one zvuče kao da ih je napisalo nekoliko autora, svaki iz svoje perspektive.

 

6. Julie Doiron – I Thought of You

Strahovito staromodan album u kojem sve teče prirodno, bez autotune-a synthesizera i inih đakonija kojima se nastoji maskirati nedostatak talenta. To je album koji nema veze s vremenom nastanka, ima veze sa stilom i muzikom koju Julie voli. Atmosfera ovog albuma krade sve. Ljubav prema muzici i pjesmama je ono što me najviše kupilo kod ovog albuma.

 

7. Felice Brothers – From Dreams To Dust

Toplina ovog albuma podsjeća na Boba Dylana. Dotični je već u drugom vodama, a Felice Brothers odgovara na pitanje kako bi izgledao Dylanov album da ga je izdao u doba procvata americane. Svi znamo da je to nemoguće jer Bob voli biti u trendu isto koliko građani Kijeva vole Vladimira Putina. Pjesme su srčano realizirane i umjetnički zaokružene. Zvuk je vrlo širok, sofisticiran i na ravnovjesju emocija i razuma.

 

8. Ryan Adams – Big Colors

Umjetnički talenti se ne dijele po pravdi i zasluzi. Nekad talent dobije milo dijete, nekad ga ima netko koga možda ne želite sresti u mraku. Sjećam se zagrebačkog koncerta Ryana Adamsa kao ne pretjerano ugodnog iskustva. Mislio sam da taj mrzovoljan čovjek nije zaslužio moju pažnju i da namjerno igra da sruši bilo kakva očekivanja od bilo koga. Album Big Colors uvjerava slušatelja u sve suprotno što sam do sada na ovom mjestu napisao o njemu. Moćne pjesme, malo praznog hoda, znalačka interpretacija, Big Colors nas uvjerava da je Ryan Adams skroz OK čovjek, što je pak daleko od istine.

 

9. St. Vincent – Daddy’s Home

Frazu „urbana muzika” uvijek sam smatrao rezerviranom za otpad glazbenokritičarskih konstrukcija, sad je sva šansa da je uglancam i upotrijebim kao trideset godina stari Jugo 45 za salon finih rabljenih automobila. Gospođa Annie Clark se odlično zabavlja, album je ubrzano neurotičan i blještav, a u odsviranim notama se zrcale sjetla velegrada.

 

10. The Hold Steady – Open Door Policy

Ima nešto u zvuku ove grupe što jako teško zastarijeva. Da usporedim: Annie Clark se odlično zabavlja, a Craig Finn i društvo daju sve od sebe i ne polazi im za rukom. Autorski nerv gospodina Finna dostojno proširuje postavke Brucea Springsteena i Paula Westerberga. Svi smo pomalo gubitnici, razvučeni između lijepih snova i surove realnosti. Pandemijsko vrijeme samo je proširilo rasap između želja i mogućnosti, no gdje je rasap, tu je i The Hold Steady da opjeva priču.

Podeli s drugima
  • 4
  •  
  •  
  •  
  •  
    4
    Shares