Godišnje liste 2021: Zoran Tučkar – strani albumi

---

Zoran Tučkar i njegov izbor deset najboljih stranih albuma iz prethodne, 2021. godine

---

1. Son Volt – Electromelodier

Vjerojatno postoje i bolji albumi 2021. godine, ali ovaj mi je ostao najviše pri srcu. Lider grupe Jay Farrar je artikulirao obilje meni bliskih sentimenata, kao što su radost zbog postojanja dugih bliskih prijateljstava, veselje zbog jakih ljubavi koje su opstale i koje nas drže, ojađenost zbog aktualne društvenopolitičke situacije, svijest da vrijeme protiče i da su mogućnosti da se napravi nešto veliko i značajno u životu sve manje.

 

2. Brandi Carlile – In These Silent Days

Gospođa Brandi Carlile isporučuje emotivne albume, prethodni – By the Way, I Forgive You – dobio je pažnju publike, a In These Silent Days je pokazao Carlisle koja je dobila na samopoštovanju. Novi je album još uvjerljiviji, Carlisle zna što čini i kako čini. Ista ekipa koja je snimala By the Way, I Forgive You, učinila je i In These Silent Days – kemija i suradnja su napredovale i zvučna slika se značajno proširila. Carlisle je sa svojim timom napravila sjajan pop-album u kojem se jasno vide utjecaji countryja, soula i ostalih američkih muzičkih idioma.

 

3. Steve Earle and the Dukes – JT

Prošlo je preko 25 godina kad je Goran Bare izgubio suprugu Mirjanu. Posvetio joj je pjesmu Slobodna kao nikada, neobuzdanu pjesmu, koja, umjesto žali zbog gubitka, nudi slavlje rock’n’rolla zbog prekida boli i patnje. Steve Earle je izgubio sina Justina Townesa, s kojim je dijelio zanimanje (obojica su bili kantautori) i boleštine (obojica su se liječila od različitih ovisnosti, sin – nažalost neuspješno). Otac je svog sina pozdravio tako što je snimio deset sinovljevih pjesama i jednu svoju novu kompoziciju (Last Words). Kao i Bare, Earle je kriknuo iz srca, i Justinov rad stavio u ponešto drugačije okvire. Tata i sin su bili slični po životnom putu (Steve je s 38 godina dotakao dno i završio u zatvoru zbog droge, Justin Townes je s 38 preminuo), a po senzibilitetu toliko različiti – Steve je odavao dojam alfa-mužjaka, a sin nježnog mladića koji se teško nosi sa svojim osjećajima. Justinove pjesme su dovoljno dobre da funkcioniraju u drugom kontekstu, a Steve je dovoljno jak da pošalje koktel univerzalnih poruka ljubavi, stoicizma i tuge.

 

4. Valerie June – The Moon and the Stars

Samo četiri riječi: Tiha voda brege dere. Gospođa Valerie je skrojila sjajan pop-soul album, elegantan, pamtljiv, odmjeren, pjevački sjajno realiziran.

 

5. My Morning Jacket – My Morning Jacket

Malo je albuma koji imaju deset pjesama i traju sat vremena, a još je manje albuma koji u tom prolaznom vremenu zvuče kao da se sastav tek zagrijao i da pravi jam-session slijedi kad se ugase svjetla, isključi struja, vrpca u magnetofonu se prestane okretati. Iza tih pjesama glavom i bradom stoji Jim James, one zvuče kao da ih je napisalo nekoliko autora, svaki iz svoje perspektive.

 

6. Julie Doiron – I Thought of You

Strahovito staromodan album u kojem sve teče prirodno, bez autotune-a synthesizera i inih đakonija kojima se nastoji maskirati nedostatak talenta. To je album koji nema veze s vremenom nastanka, ima veze sa stilom i muzikom koju Julie voli. Atmosfera ovog albuma krade sve. Ljubav prema muzici i pjesmama je ono što me najviše kupilo kod ovog albuma.

 

7. Felice Brothers – From Dreams To Dust

Toplina ovog albuma podsjeća na Boba Dylana. Dotični je već u drugom vodama, a Felice Brothers odgovara na pitanje kako bi izgledao Dylanov album da ga je izdao u doba procvata americane. Svi znamo da je to nemoguće jer Bob voli biti u trendu isto koliko građani Kijeva vole Vladimira Putina. Pjesme su srčano realizirane i umjetnički zaokružene. Zvuk je vrlo širok, sofisticiran i na ravnovjesju emocija i razuma.

 

8. Ryan Adams – Big Colors

Umjetnički talenti se ne dijele po pravdi i zasluzi. Nekad talent dobije milo dijete, nekad ga ima netko koga možda ne želite sresti u mraku. Sjećam se zagrebačkog koncerta Ryana Adamsa kao ne pretjerano ugodnog iskustva. Mislio sam da taj mrzovoljan čovjek nije zaslužio moju pažnju i da namjerno igra da sruši bilo kakva očekivanja od bilo koga. Album Big Colors uvjerava slušatelja u sve suprotno što sam do sada na ovom mjestu napisao o njemu. Moćne pjesme, malo praznog hoda, znalačka interpretacija, Big Colors nas uvjerava da je Ryan Adams skroz OK čovjek, što je pak daleko od istine.

 

9. St. Vincent – Daddy’s Home

Frazu „urbana muzika” uvijek sam smatrao rezerviranom za otpad glazbenokritičarskih konstrukcija, sad je sva šansa da je uglancam i upotrijebim kao trideset godina stari Jugo 45 za salon finih rabljenih automobila. Gospođa Annie Clark se odlično zabavlja, album je ubrzano neurotičan i blještav, a u odsviranim notama se zrcale sjetla velegrada.

 

10. The Hold Steady – Open Door Policy

Ima nešto u zvuku ove grupe što jako teško zastarijeva. Da usporedim: Annie Clark se odlično zabavlja, a Craig Finn i društvo daju sve od sebe i ne polazi im za rukom. Autorski nerv gospodina Finna dostojno proširuje postavke Brucea Springsteena i Paula Westerberga. Svi smo pomalo gubitnici, razvučeni između lijepih snova i surove realnosti. Pandemijsko vrijeme samo je proširilo rasap između želja i mogućnosti, no gdje je rasap, tu je i The Hold Steady da opjeva priču.