U vezi s nogometom

Počnimo s parafrazom Johna Cusacka iz filma „High Fidelity“: „Što je bilo prije: nogometna mafija ili nasilje na tribinama? Jesam li postao nasilnik jer gledam nogometnu mafiju ili se nogometna mafija ubacila u nogomet jer sam ja nasilnik?“

Zoran Tučkar

Hapšenje zadarskog nogometnog funkcionara Rene Sinovčića gotovo pa i nije vijest. Ako je točno pola od onog što se pisalo o njemu, pravda stiže prekasno, no optimisti će reći bolje ikad nego nikad. Upravo u sportskom navijanju imamo situaciju gdje je razumna reakcija u realnom vremenu nasušno potrebna, ponekad i toliko da može značiti nečiji život.

Hapšenju Sinovčića vremenski su prethodili protesti navijača protiv Hrvatskog nogometnog saveza te protiv važećeg zakona o navijačima, koji dozvoljava policiji i klubu da bez pravomoćne sudske presude zabranjuje ulaz navijaču u stadion.

Imam dojam da bi navijači htjeli da ih se doživljava kao djecu vrtićke dobi koje bi policija/zaštitari trebali čuvati kao što to rade tete u vrtiću. Navijači, barem oni iznad 18 godina starosti bi trebali u potpunosti odgovarati za svoje postupke. Percepcija zakona o navijačima među navijačkom skupinom je uglavnom „ajmo to odraditi za zadovoljimo formu, a inače radimo sve po starom“.

Ako pogledamo novinske naslove o postupanju policije, postoje dvostruke poruke. Prvo, ako policija radi uobičajene preventivne mjere, imamo priče „što nas tu poštene i časne ljude policija davi“, a drugo, ako se dogodi neki incident, „gdje je policija i zašto to nije spriječila“.

Mediji su po definiciji pomalo histerični, no ako se u ovom trenutku ne prenese poruka da su zakoni i pravila radi nas ljudi kako bi se pogibije svele na minimalnu mjeru, onda se neće ništa promijeniti. I dalje će biti pogibija samo zato što se netko našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Naime, na ovim prostorima je vrlo popularan sport koji se zove „kako neki zakon ili sustav pravila učiniti smiješnim, nakaradnim i samim sebi svrhom“. U svim zemljama „regije“ sudovi su iznimno spori. Ako čekamo da neki sud donese pravomoćnu odluku, bojim se da je to gore rješenje od ovog da policija postupa sukladno stanju u svojim dosijeima. Dakle, nema idealnog rješenja, nema idealnog zakona, ako želimo da svima bude bolje, sve uključene strane moraju biti proaktivne, nuditi rješenja, a ne stvarati probleme ili ih minorizirati. Od svakog se zakona može napraviti rupa ili farsa, ali to nije razlog zbog kojeg se zakoni donose. Činjenica je da ljudi ginu na stadionima i u sportskim dvoranama, i da se to događa u realnom vremenu. Zakašnjelo kažnjavanje, odugovlačenje sudskih procesa samo je dodatna pljuska u lice ljudima koji su izgubili nekog bliskog na tribinama. Kazne su u pravilu simbolične, a ako još uključimo institucije pomilovanja i ranijeg izlaska, ne govorimo o kazni nego o produljenom godišnjem odmoru.

Po političkom uvjerenju više zdesna nego slijeva političari znaju reći: „Čovjek je bio u zatvoru, to me ne zanima, on je svoj dug prema državi odradio“ (sličan je komentar imala predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović kad je govorila o Mirku Norcu, osuđenom ratnom zločincu. Sorry Kolinda, jedan od najboljih prediktora nečijeg ponašanja je ponašanje u prošlosti. Dakle, ako imamo višestruke prijestupnike, i znamo da su određeni susreti visokorizični, ajmo se zaštititi).

S druge strane, američki primjeri prekomjerne upotrebe sile kod policije upozoravaju da policiju čine ljudi, ponekad i oni koji ne bi trebali biti policajci, kao što i među navijačima na tribinama ima onih koji ne bi trebali biti tamo. Tanjur se neće nanovo sastaviti ako smo mu nakon razbijanja rekli: “Oprosti”, ili ako je sud nakon dugog procesa naložio tanjuru da se sam ponovo sastavi.

Da se razumijemo, u redu je zauzimati se za svoja prava. Uostalom, i trebamo se zauzimati za svoja prava, jer nam ih nitko drugi neće „samo tako“ dati. No, ne može naše pravo na navijanje biti veće od tuđeg prava na život i šteta je što neki navijači, a bome i mediji, u Hrvatskoj ne razumiju. Ne možemo napraviti „restart“ i „reset“ na događanja koja dovode da mladi životi poput onog Marka Ivkovića Jagode završe tako glupo i tako besmisleno.

A onda imamo i treću kategoriju: uhljebe. Ponovo hrvatski primjer: nažalost, na veliku sportsku karijeru Davora Šukera upravo je bačena mrlja i to ponašanjem Davora Šukera nogometnog funkcionara, točnije predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Šuker je morao , mogao i trebao doći u Hrvatsku da odmah reagira i proba naći rješenje. Umjesto toga, za Šukera se nije znalo gdje je. Šuker se danima nije oglašavao. Šuker je mogao i morao bolje reagirati jer je ovakvim ponašanjem odaslao poruku: „Zbogom, žohari!“. Da, Šuker je pokazao ignoranciju.

I ako od nečeg treba početi, onda je to da počnemo od toga da sve strane maknu ono što je prisutno uglavnom kod suprotstavljenih strana u konfliktu, a to je ignorancija. Ne možemo ignorirati tuđi pogled na situaciju. Niti policija ima luksuz da ignorira navijački pogled na situaciju, još manje navijači mogu očekivati da mogu raditi što žele. Pristajanjem na korektno navijanje, na sportsko ponašanje, na poštivanje zakona, na ostavljanje potencijalno opasnih rekvizita van stadiona, na sustezanje od konzumacije alkohola spašavamo ljudske živote. Prizivam „društveni ugovor“, ako već ne na internaliziranoj dogovornoj razini, onda bar na nivou konkretnog ugovora.

Recimo, da svaka karta dolazi s ugovorom. Svaka punoljetna osoba svojim potpisom garantira da će se pridržavati određenih pravila i da pristaje podvrgnuti se metodama kontrole na sportskim borilištima koje su u skladu s važećim zakonima. To neće riješiti sve probleme, no valja osvijestiti činjenicu da se gomila ne može ponašati kako želi samo zato što ih ima mnogo. I na taj način, oni devijantniji pripadnici policije imat će manje prilike da se iživljavaju nad navijačima.