Dead-Rider-Chills-on-Glass

Rafinirano primenjena estetika totalne žanrovske konfuzije glavna je odlika trećeg albuma kultnog čikaškog benda

Marko Nikolić

I podrobnijom analizom omota Chills on Glass ostaje nedoumica da li su razdraganim kerovima oči crvene od ljubavi ili od gladi. Zubi su im svakako naoštreni, a ljubav se najlepše vari na prazan stomak. Nejasnoće ne prestaju, već se multiplikuju, puštanjem muzike sa ovog albuma – slušaoca čeka jedna udobna a ukleta sveopšta konfuzija sastavljena od delića muzičkih pravaca, nešto što je kritičar All Musica Thom Jurek lepo sažeo sintagmom: „lančani sudar žanrovskih vozova.“ Nesumnjivo prijatna i prekaljena svirka učiniće da nešto više od pola sata slušanja prođe za tren, ali opisivanje preslušanog je gotovo nemoguća misija. Što negde i jeste čar izazova.

Čovek oko koga se sve vrti u bendu, gitarista Todd Rittman, poznat kao heroj lokalne scene iz potcenjene post-hardcore grupe U. S. Maple, krstio je sastav tako što je svoje ime i prezime (Mrtvi jahač) preveo s nemačkog na engleski. Oko sebe je okupio nesumnjivo jaku ekipu muzičara (imena nepoznata redakciji), dovoljno potkovanu za poigravanje zvukovima za svoju dušu. I dok muzička ponuda trenutka kipi od raznoraznih ekspresionista koji pod žigom avangarde skrivaju svoj diletantizam, ovde imamo posla sa pravim ekscentricima koji znaju šta rade čak i kada se čini da ne znaju gde idu. To je samo zavaravanje tragova u filozofiji po kojoj je sam put važniji od njegovog ishodišta.

Kada se ovako nađemo na ničijoj muzičkoj zemlji, omiljeni trik muzičkih kritičara je da krenu sa bujicom referenci. Zašto tako ne bi bilo i ovaj put? Da sam studiozno slušao Bouvija više nego što sam rekreativno preslušavao Mileta Kitića, napisao bih da Dead Rider dele svoju muzičku kameleonštinu sa poznatim ljubiteljem suvereniteta Ujedinjenog kraljevstva. Odmah za njim, u nešto manjoj meri, na pamet padaju i Prince i (rani) TV on the Radio. Sinergija i dualizam elektronskog sa korišćenjem konvencionalnih rok sredstava podsećaju na neprežaljene Njujorčane Parts & Labor, a distorzirane, stamene robo-fank bas linije kao da se kidnapovane sa brojnih ploča u katalogu besmrtne vašingtonske etikete Dischord, uključujući i njene vlasnike – grupu Fugazi. I sad komotno možete da zaboravite sve što ste pročitali u ovom pasusu, osim Mileta, naravno.

Iako treći američki grad po veličini, Čikago, proporcionalno gledano, nije najsrećnije mesto za nezavisne muzičare , a Dead Rider je još jedna u nizu grupa koje se prikradaju iz drugog plana, nenametljivo, nekontekstualizovano levitirajući u svojoj limbo-nedođiji (tipično američki, da su iz Britanije o tome ne bi mogli ni da sanjaju), te do susreta sa njihovim virovima i hirovima teško, gotovo nemoguće, možete doći slučajno. Dakle, kult, što uopšte nije loše. Kraj godine je ujedno i vreme kada tradicionalno svedočimo sve većoj inflaciji godišnjih lista najboljih albuma na netu, i veoma su male šanse da ćete ovaj naslov ugledati na nekoj od njih, iako je reč o albumu koji je bez veće muke bolji od dve trećine onoga što vam se na njima sugeriše da je bilo najbolje, a izašlo je u prethodnih 12 meseci.

Za kraj, nije naodmet dodati da je Chills on Glass u celini i celosti „strimovan“ na vebsajtu High Timesa, njujorškog časopisa koji se već četiri decenije neumorno zalaže za legalizaciju svih blagodeti konoplje. Sad znam od čega su kerovima crvene oči.

Podeli s drugima