Stub dobrog obroka
Prema poslovici starih Rimljana, za dobru salatu potrebna su četiri čoveka – ludak da je izmeša, mudrac da je posoli, škrtica da doda sirće, a rasipnik da ne štedi na ulju. Predstavljamo vam priče o pet popularnih salata današnjice
Marko Nikolić
Cezar salata (na slici)
Za ovu salatu prirodno se vezuje holivudski glamur, jer su brojne tadašnje zvezde iz „Fabrike snova“ momentalno ustanovile običaj da je jedu svakodnevno, što je uticalo na njenu globalnu popluarnost. Njen izumitelj je bio američki ugostitelj italijanskog porekla Sizar Kardini (rođen je, naravno, kao Ćezare), koji je nakon prelaska na drugu stranu Atlantika, vodio brojne restorane po Kaliforniji, ali i u Meksiku, jer sa druge strane granice nije bilo strepnje od prohibicije.
Prema nepotvrđenoj legendi, Kardini je salatu po kojoj je postao besmrtan smislio od sastojaka koje je imao pri ruci, jer je za državni američki praznik 4. jula 1924. zakasnio da upotpuni rezerve. Na njegovu originalnu kombinaciju zelene salate, krutona, parmezana, poširanih jaja, maslinovog ulja, Vuster sosa i soka od limuna ili limete kasnije su, između ostalog, dodavani inćuni (koje je Kardini prezirao) ili kockice belog pilećeg mesa, kao i sijaset varijacija dresinga. Brojni članovi tadašnjeg Kardinijevog osoblja javno su tvrdili da je ova salata njihovih ruku delo, no gazda je u godinama posle II svetskog rata i formalno zaštitio autorska prava. Preminuo je 1956. godine.
Valdorf salata
Još jedna salata koja je sa severnoameričkog kontinenta osvojila čitav svet smišljena je na samom koncu XIX veka. Interesantno je da se njen autor nikada profesionalno nije bavio kuvanjem. Oskar Čirki, Švajcarac koji se te 1896. godine nalazio na mestu „šefa sale“ njujorškog Valdorf hotela smislio je kombinaciju svežih jabuka, celera i oraha, pomešanih sa majonezom (ili dresingom na bazi majoneza) i posluženih na listu zelene salate. Čirkijeva izmišljotina se odmah svidela izbirljivim gostima luksuznog hotela na Menhetnu.
Zahvaljujući velikoj zbirci recepata koje je objavljivao kao nadaleko čuveni „Oskar iz Valdorfa“, ovo lagano jelo je široko popularizovano. U prvom objavljenom receptu za salatu koja je ponela ime po hotelu nije bilo oraha, a kasnije je osnovna postavka razrađivana i dodavanjem grožđa, piletine, ćuretine i sušenog voća.
Ruska salata
Nekrunisana kraljica svih okupljanja u krugu od nekoliko stotina kilometara još jedan je u nizu primera da niko nije „prorok u svom selu“, pa makar to „selo“ predstavljalo najveću državu na svetu. Naime, Rusi neće znati o čemu im pričate sve dok se držite „ruskog“ prideva, ali vremenom će možda shvatiti da je reč o nadaleko čuvenoj „Olivije salati“, nazvanoj po Lisjenu Olivijeu, belgijskom šefu kuhinje čuvenog moskovskog restorana Ermitaž.
Odmah po nastanku, tokom šezdesetih godina XIX veka, njegova salata je našla svoje mesto u zakuskama, još jednom ruskom izgovoru za ispijanje pića s nogu. Recept je bio strogo čuvana tajna, mada je jedan od Olivijeovih su-šefova Ivan Ivanov iskoristio (špijunski) rad u Ermitažu za potrebe svoje „Stoličnaje“ („Prestoničke“) salate, kojoj je ipak nešto falilo da bude dobra kao „Olivije“. Dobar glas se daleko čuo, te se njegova kreacija u različitim varijantama konzumira od Ognjene zemlje do Vladivostoka sa jednakim užitkom.
Šopska salata
Za višedecenijsku zvezdu kariranih stolnjaka možemo da zahvalimo bugarskom komunističkom prvaku Georgiju Dimitrovu. Kako? Pa lepo. Nakon II svetskog rata i pobede komunista u zemlji istočnih suseda, što je posledično vodilo ka nacionalizaciji svih privatnih poseda u Bugarskoj, pa tako i čehoslovačkih na obali Crnog mora. Na predlog tadašnjeg čehoslovačkog vođe komunista Klemena Gotvalda, Bugari su rešili da izvrše kompenzaciju ratnih reparacija turizmom pa je 1948. nastao Balkanturist, turistička agencija za goste iz tadašnjeg Istočnog bloka.
Tokom uživanja u planinskim, kulturnim i morskim lepotama Bugarske, turisti su morali nešto i da jedu, a brojni bezimeni kuvari su u gastronomsku ponudu uvrstili i salate koje su krštene po regionima u Bugarskoj. U konkurenciji „makedonske“, „dobrudžanske“ i „trakijske“, šopska (nazvana po regionu Šopluk koji osim istočne Bugarske zahvata i deo Srbije oko Pirota, današnje Makedonije oko Štipa i Kočana i komadić trakijske Grčke) se zahvaljujući besprekornoj kombinaciji svežeg povrća i belog sira jedina održala u restoranskim jelovnicima i do današnjih dana, a pionirsko delovanje Balkanturista brzo je iskopirano i u Rumuniji i tadašnjoj Jugoslaviji.
Tarator salata
Još jedan bugarski „izum“ svoju kontinentalnu popularnost duguje poslovnim poduhvatima Balkanturista. Zanimljivo je da je u matici tarator poznat kao hladna, letnja i osvežavajuća čorba, dok ono što se u Srbiji tako zove za Bugare je „suvi tarator“ odnosno „Snežanka salata“. U jogurtu okupan isečeni sveži krastavac sa belim lukom rado se jede i u Albaniji, gde je neizostavni prilog uz lignje, ali i u Makedoniji, gde mu dodaju i kocke leda.
Gušći i teži „rođak“ taratora je grčki caciki, odnosno turski džadžik, koji je u vreme Otomanske imperije uvezen od Persijanaca. U savremenom Iranu slično jelo zove se Ab-doogh-khiar i sadrži i nanu, dok Libanci svoju vrstu taratora prave sa tahinijem i služe ga uz falafel, pa na taj način ovo jelo postaje deo i veganske ishrane.
Za Žiku znamo koja mu je salata omiljena. A vama?
Ostavite odgovor