rollingstone

„Trebao si to proživjeti“, govorio mi je jedan poznanik, kao da sam si sam kriv što je u vrijeme mojih nježnih godina šibao rat, što su bile uzbune i što su mnogi moji prijatelji raznih nacionalnosti iz raznih razloga, od kojih niti jedan nije lijep, morali napustiti svoj dom

Zoran Tučkar

Regionalno izdanje magazina Rolling Stone se u svojoj specijalnoj ediciji pozabavilo sa 100 najboljih albuma na području nekadašnje SFR Jugoslavije i, sudeći po društvenim mrežama naletjelo na popriličnu količinu zamjerki… No, da je drugačije, možda ne bi ni valjalo…

Bilo kakav popis „100 najboljih albuma“ ne može biti dobar, prvo zato što sadržava broj 100 i samim time uvijek će povlačiti pitanja zašto nekog albuma nema, a drugog ima. S druge strane liste najboljih albuma su potrebne, jer se o njima razgovara, prisjeća se dobre muzike, a mlađim generacijama se daje na uvid što je doista preživjelo test vremena. Danas, više nego ranije, je veliki problem napisati da je neki album loš jer to za sobom povlači hrpu drugih implikacija. Liste najboljih albuma koliko-toliko pokazuju ispravan smjer i pokušavaju utvrditi referenične točke.

To što su u Rolling Stoneu stavili naglasak na crno-bijelu generaciju (to vam je ona koja je imala najbolju muziku, najbolje tulume i najbolje sve početkom osamdesetih) meni ne znači ništa. Ako radiš popis, htio-ne htio moraš staviti nekakav naglasak na neku epohu. Novinari u Rolling Stoneu su stavili naglasak na onu kad je diskografska industrija bila najjača i to je njihovo pravo. Osobno smatram da su osamdesete precijenjene, i kod nas i u svijetu, da se sve uistinu važno i originalno u SFR Jugoslaviji dogodilo prije i mimo punka i novog vala. Novi fosili kao pop (nema ih na listi), Bijelo dugme i Parni valjak (a nema ni njih) kao mainstream rock, Buldožer kao avangarda, Time, Indexi i Leb i sol kao progresiva, Riblja čorba kao srpska verzija Lynyrd Skynyrd, razni kantautori predvođeni Arsenom Dedićem, ekskurzije u etno i folklor – sve je to postojalo i prije i postojalo bi mimo novog vala. Ono po čemu je novi val specifičan je sinhronicitet sa svjetskim događanjima, dakle u otprilike isto su se vrijeme događale iste stvari u Zagrebu, Beogradu i Londonu.

„Trebao si to proživjeti“, govorio mi je jedan poznanik, kao da sam si sam kriv što je u vrijeme mojih nježnih godina šibao rat, što su bile uzbune i što su mnogi moji prijatelji raznih nacionalnosti iz raznih razloga od kojih niti jedan nije lijep morali napustiti svoj dom. Tako da – ne mogu se povezati s novovalnim tulumima, i uopće me ne zanima potkrepljivanje mitologije nečije mladosti i činjenicu što je ratna psihoza bila sastavni dio mojih nježnih godina ne mislim nadolazećim generacijama nabijati na nos. Uostalom, u odnosu na to što su prolazili mladi u drugim gradovima i zemljama, mogu smatrati da sam dobio četiri godine života u Sheratonu: svi su mi najbliži ostali živi, ništa značajno nije uništeno i roditelji mi nisu popušili otkaze.

Kao najbolji album svih vremena u periodu od 1955. do 2015. u Rolling Stoneu je proglašena ploča Idola Odbrana i poslednji dani iz 1982. godine, dok je najstariji album koji je uključen u listu Naši dani Grupe 220 iz 1968, koji je uz Arsenov prvijenac Čovjek kao ja i jedini album iz šezdesetih na listi. Doduše, veličine čiji opus je monumentalan za 70% umjetnika čiji je neki od albuma na listi, govorim o gigantima kao što su Ivo Robić i Đorđe Marjanović koji nisu ni spomenuti, jer je u njihovo doba glavni diskografski format bila mala ploča s velikom rupom, iliti singl. Šezdesete su tako poprilično ignorirane, a o pedesetima i da ne govorimo. Ili nisu?

Odbrana i poslednji dani Idola je ultimativni novovalni album koji to nije. Gledamo li stilske kanone koji su korišteni na toj ploči, dolazimo do zaključka da je riječ o klasičnoj ploči popa šezdesetih (čovjek je obradio Berryjevu Come On i Kraljićevu Devojko mala na mini LP-ju Idola). I koliko god se Vlada Divljan ograđivao od toga da je romantik, to je bio njegov autentični umjetnički nerv – naivnost Nebeske teme, Rusije, Hajde sanjaj me, sanjaj, Jedine i još neke samo prosljeđuje duh prve polovice šezdesetih, kao što Moja si evocira seksualno-religijsko buđenje druge polovice šezdesetih. Drugi veliki i (pre)cijenjeni autor iz novog vala, Branimir Štulić je u više navrata opjevao svoju sklonost prema Beatlesima i sevdahu. Srđan Gojković Gile je najuspjelije albume Električnog orgazma (Distorzija, Zašto da ne pa i Letim, sanjam, dišem) namakao u šezdesetima do besvjesti. Uostalom, i novovalovac Elvis Costello je veliki poštovatelj šezdesetih.

Jugoslavenski novi val je, dakle, sa stilsko-izražajne perspektive odsjaj stila i zvuka garage-rocka pretpsihodeličnih šezdesetih – samo što je odsviran brže i traljavije, čime je dobio umjetnički ugođaj „urbane neuroze“ – od pet članova grupe Idoli, čak 60% njih je znalo svirati, a Štulićeva pjevačka i gitaristička kompetencija je i danas predmet debata. Da se razumijemo, najveća umjetnička dostignuća novog vala su ravnopravna s najvećim muzičkim dostignućima drugih perioda popularne muzike, no kao što su progresivci bili „zaslužni“ za pojavu bezglavog i nepotrebnog soliranja i prevlasti forme nad sadržajem, tako su i novovalovci „odgovorni“ za poplavu muzičkih analfabeta koji pokušavaju napraviti karijeru priučeno cijedeći tri note kroz pjesmu i u konačnici pretvarajući se u puki umjetnički performans koji je sav u poruci bez neke veće suptilnosti i dubine. Dakle, novi val je ostavio djela kao i neki drugi muzički pravac u posljednih šezdesetak godina, ništa više ni manje.

Novi val i punk se, bar što se Zagreba tiče, sav preselio u establishment i to izgleda otprilike, kao da polarnog medvjeda u kolovozu odvedete na pješčanu plažu u Budvu. Tri od četiri najznačajnija zagrebačka novovalna autora Štulić, Houra i Stublić su djeca tadašnje zagrebačke periferije i ironično je da danas njihove pjesme više odzvanjaju u zagrebačkim nobl-salonima nego u kućercima na rubu grada. I tako izgleda i bez potvrde Rolling Stonea.

Gledamo li muzički interesantne novitete u tim nesretnim osamdesetima, doći ćemo do weltschmertz rocka Ekatarine Velike, minimalističkog zvuka urbanog plemena Discipline kičme, zafrkancije Zabranjenog pušenja, eskapističkog „trećeg svijeta“ Haustora te mračnjaštva Mizara. Nitko od njih zapravo ne spada u „onaj pravi“ novi val, ali oni su svojim zvukom obogatili scenu ekstrapoliravši izričaj u nešto novo, bar formalno nešto originalnije nego ono što su činili novovalni prvoborci. Uz naklon prema uspješnim pjesmama i albumima, loše ili limitirano pjevanje, drndanje tri akorda i „stav“ da su tek rijetkima (Lou Reed, Ramones…) donijeli respektabilnu glazbenu karijeru, no i kod njih je uvijek postojala dodana vrijednost, kod Reeda to su bili tekstovi i nevjerojatan smisao za jednostavnu pamtljivu melodiju, a kod Ramonesa je smisao za jednostavnu melodiju i izvođački kredibilitet. Stilu Ramonesa se jednostavno vjerovalo.

Uglavnom, ako se nekome ne sviđa Rolling Stoneov izbor, uvijek može napraviti svoj. Medijskih kanala je više nego ikad, i zasigurno će dobiti pažnju. Jedini je problem što se generacije odrasle u posljednjih 25 godina i ne mogu pohvaliti Bog zna kakvim odrastanjem, bezbrižnošću, tulumima, putovanjima…

I još ako stavi manji naglasak na osamdesete…

Podeli s drugima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •