Oda psovanju
Mnogo lajem, psujem, pičkaram svašta u svim mogućm situacijama. Od tužnih, smešnih, nemoćnih, besnih…
Radica Milovanović
Psovka mi objedini sve što ne umem da iskažem u trenutku ili začini sve ono što kažem. Baš nekako dođe kao so na neslano jelo, šlag na kraju kolača, orgazam na kraju seksa. Sve stane u pičkaranje.
Deluje prosto, nekulturno, nevaspitano, ali je deo ličnog folklora. Mog. Mene. Prihvatili me takvu.
A u suštini sam fina, kulturna i vrlo vaspitana.
Naći ću ce u situaciji gde mi neko ispira mozak. Temama koje me nimalo ne zanimaju. Od ljudi koji mi nesto znače. To su oni, mogu reći nesrećni ljudi i oni puni sebe.
Ovi prvi nemaju sa kim da podele svakodnevicu. Pa je pričaju meni. O poslu, kolegama, sa sve imenima i prezimenima. Kao da to meni nesto znači. Njihove zapletljancije, interne fore, probleme sa šefofima… Slušam. Ne teram u tri lepe. Ne naglas. U sebi pičkaram do besvesti i pola ne slušam. Amćem kao da sam u sred zapleta, vidim situaciju baš takvom kakvom mi se prepričava. Da imaju porodice, njima bi pričali. Da imam porodicu ne bih imala vremena da ih slušam.
Ovi drugi su sigurni u sebe i svoje kvalitete. Naturaju mi svoje stavove i ukuse, jer su eksperti za sve oblasti. Pravim se nemušta i opet psujem u sebi.
Apsolutno me zabole za nečije poslove, kolege, pehove u prevozu, kuvanje ručka ili nekuvanju… Imena i prezimena svih nekih nepoznatih ljudi koji učestvuju u njihovim životima. Svim najbolje odrađenim stvarima u kojima su vodili glavnu reč.
To su oni koje kada pokušate da ih prekinete, a oni još glasnije nastavljaju da pričaju, jer ako prekinu misao – ode sve u kurac.
Iscprljuju me.
Licemerna sam.
Ćutim i slušam. Razumem ih. Nemaju kome. Usamljeni su i sami.
Žao mi ih je.
Da imaju kome pričali bi. Da neko hoće da ih sasluša…
Nisam ja nešto pametna i ne treba njima moje mišljenje. Treba im da čuju sebe. Da se preispitaju, preslišaju naglas i čuju sta im se desilo.
Samo sam slušačica. Neko ko povremeno kaže: „Aha, stvarno, majke ti, ne seri…“
Tužno je što su sami, što nemaju neku drugu vrstu akumulacije. Nemaju seks da se isprazne, nemaju ljubav, nadanja, očekivanja…žive svakodnevicu. Robotski u centrifugi. Neemotivno i skučeno.
Volim te moje smarače, zato ih ne psujem naglas. Više volim njihove vrline. Sa njima se družim. Mane podnosim. Idu u paketu sa voljenjem.
Poznajem samoću.
Ostavite odgovor