enklava

Teško je folirati objektivnost, kad je dobar deo emocija na tu temu već isfoliran. Da probamo

Kristina Đuković

Bivša urednica mi je jednom prilikom rekla da to što uz neki film pustite suzu ne znači da je samim tim i dobar. Mnogo je vremena potrošeno na besmisleno razglabanje u glavi sa tom istom urednicom, na tu, a i druge teme, dok nisam shvatila da je u pravu (na tu temu).

Ne zato što je istina to što je rekla (jer stvarno ne postoji recept za dobar film jer ne postoji stopostotno objektivan gledalac). Već zato što treba biti majstor pa prošvercovati svoj lični ukus kao aksiom – žena ne voli plačljive filmove i tvrdi da oni nisu dobri. Pisanje recenzija na neki način jeste igra rečima kojom se trudite da svoj lični ukus kamuflirate u objektivne argumente. A šta mislite o filmu koji gledate dok pored vas neka žena uporno, nakon desetog minuta, pa sve do kraja ronza? A tek o filmu napravljenom u kontekstu zvaničnog, kolektivnog oplakivanja kao što je Enklava? Baš je teško folirati objektivnost, kad je dobar deo emocija na tu temu već isfoliran. Da probamo.

Foliraža i patetika ne potiču samo iz činjenice da niko ne zna šta je sa Kosovom izuzev ljudi koji na njemu žive, a o kojima se u prestonici priča samo kroz floskule i srceparajuće kampanje. O tome donekle svedoči i neukusna medijska kampanja “Jedan obrok – mnogo nade” koja je, sva sreća, nedavno zamenjena “ukusnijom” pokrivalicom. Neko će se sada pobuniti i reći sa kojim pravom bilo ko sme da govori o načinu na koji se šalje SOS poruka kada ljudi na Kosovu žive u sasvim očiglednom problemu. Odgovor bi bio – iz tog što na pravom rešenju niko ne radi, te iz tog što neko plaća ljude da tu poruku pošalju. Opet dolazimo do posredovanja i do načina koji na sebe mora da uzme odgovornost iskrenosti prema subjektima o kojima govori, čak i kada smo svi mi, posmatrači, izmanipulisani.

Zbog svega toga, film Enklava koji, ako se ne varam, prvi pokušava da ispriča individualnu priču o životu jedne srpske porodice na Kosovu u periodu nastalom nakon toga što se niko ni oko čega nije dogovorio, svakako zaslužuje medalju za hrabrost i, u ovom slučaju, veoma uspešno izbegavanje minskog polja u vidu propagande crno-belog sveta. Goran Radovanović vešto bira decu kao katalizatore radnje, pa tako uspeva da, samo kroz njihove svakodnevne aktivnosti u konstantno vanrednom stanju, propusti iščašenu i, za većinu nas, potpuno nadrealnu realnost. Tako vožnja do škole tenkom, nemanje nastave, prijatelja i roditelja, te susretanje sa religioznim i folklornim ritualima bivaju doživljeni iz naivne perspektive koja dodatno obesmišljava aktuelni politički sukob i život u mukama.

Autentična emocija potresnog potiče od činjenice da deca u filmu zapravo ne znaju ko, zašto, ni do koliko će držati crveno svetlo, kao što ne mogu ni da pretpostave da se postepeno uče takvom opstanku. Situacija u kojoj glavni junak izgubi pantalone u potoku, pa bude primoran da naglo uskoči u pet puta veće pantalone svog oca jedno je od boljih rešenja za prikazivanje ove tragike odrastanja kroz konstantno šiban vazduh.

Nažalost, autor prečesto poseže za telom pokojnog dede oko čije se sahrane zapliće ne baš najbolje izvedena linija nesporazuma, a činjenica da je gospođa na sedištu do mog uglavnom plakala na mestima gde se prikazuje pokojni stari Srbin, govori dovoljno o prvo pomenutoj definiciji. Samo bih je dopunila – uglavnom plačemo uz pogrešne delove filma. Najtužniji su oni koje samo gledamo, poput scene u kojoj dečak dobija prevelike pantalone svog oca koji se predao, da ide na sahranu dede za kojim svi plaču. I zbog tog osvojenog trenutka vazduha između patetike i jada, Enklava zaslužuje veliku čast.

Podeli s drugima