Kelj s piletinom 1

Po statistikama Američke asocijacije potrošača, duboki tanjiri se tri i po puta manje prodaju nego plitki. Odmah pomislite kako to verovatno važi i za ostatak sveta i kako se sve manje kuva – za kuvana jela potreban vam je dubok tanjir, zar ne?

Milja Lukić

Koliko često kuvate? Kad ste poslednji put spremili neko jelo koje stavite na pola stepena oko deset ujutro, odete svojim poslom, vratite se oko pet po podne, isključite šporet i aktivirate varjaču pa sipate sebi tako spremljen ručak? Kuvana jela nekad su bila prva asocijacija na maminu ili bakinu kuhinju. A danas pod „kuvanjem” podrazumevamo bilo kakvo spremanje hrane, verovali ili ne – i roštiljanje, i prženje… čak i pripremu poslastica. Na primer, kad se pitate „šta danas da kuvam” i odgovorite “ispržiću kobasice, to mi je najbrže”, ne nalazite da ste napravili logičku grešku.

Da li ste znali da je Nikola Tesla jeo samo kuvana jela, kako kod nas kažu – hranio se na kašiku? Pobornici presne, odnosno sirove hrane s negodovanjem gledaju na upotrebu vatre u pripremi obroka, pogotovo na kuvanje. Na pečenje bi još mogli i da zažmure na jedno oko, ali kuvanje… ne mogu da shvate. Posebno zagriženi idu dotle da kuvanje nazivaju „varvarskom ishranom”.

Međutim, jeste „prirodna” ishrana samo ono što možemo da pronađemo u prirodi, uberemo, pokupimo… ali vajda smo se isključivo tako hranili pre pronalaska vatre, jednog od možda najvećih izuma čovečanstva. Kad smo „izmislili” vatru, počinje sasvim druga civilizacija. Uostalom, ni u čemu ne treba preterivati, pa je tako i balans između presnog, kuvanog, pečenog i sušenog najbolja opcija.

Sve nacionalne kuhinje sveta imaju kuvana jela. Kod nas je uobičajeni naziv – variva. Samo ime govori da se radi o jelima koja se kuvaju (vare). U stara vremena u jedan veliki lonac stavljalo se meso, kasnije ubacivalo i povrće, i to je bila glavna hrana mnogim generacijama. I to nije bila sirotinjska hrana, tek da se preživi, već jelo koje zadovoljava sve potrebe organizma – i u pogledu sastojaka, i u pogledu sitosti, a ponajviše po pitanju ukusa.

Kako svaka regija ima karakterističnu floru i faunu, podrazumeva se da će se na primer kupus kuvati u severnim krajevima, gde najbolje uspeva, a paradajz u južnim, gde raste i u divljim uslovima. Takođe će u krajevima koji obiluju šumama nacionalno jelo biti s dodatkom mesa neke divljači. Geografsko poreklo neke kuhinje najbolje se ogleda u sastojcima za recepte. I ne samo poreklo, već i klima, jer jedna te ista kuhinja često ima velike razlike u pojedinim sezonama. Na primer, kod nas se pasulj uglavnom kuva zimi – on mora da zasiti i ugreje organizam, dok se jela s tikvicama prave uglavnom leti, a jesen i zima rezervisani su za kesten, bundevu… Spanać, s druge strane, glavnu ulogu ima na proleće, to mu dođe kao neka premijera, a na jesen ponavlja svoju predstavu.

I tako, iz kraja u kraj, iz zemlje u zemlju, s kontinenta na kontinent… svi imaju neko svoje opštepoznato kuvano jelo. Da ne bude zabune – nije poenta u kuvanju već u korišćenju kašike kao asocijacije na hranu spremanu u domaćim uslovima. Jeste da kuvanje traje dugo, najčešće na laganoj vatri, da se termički obradi u svom sopstvenom soku, ali zato i zadovoljstvo traje dugo, a ako treba da se izrekne ocena, ona je sigurno glasni uzvik oduševljenja, za razliku od – tihe vatre.

Podeli s drugima