kenguri

Dolazi nam danas gost iz Australije, reče otac savijajući se u struku dok vezuje levu pertlu na cipeli. Presavijen i bez daha, zvuči smešno, kao neki trbuhozborac. Iskrivi mi se ugao usne

Danijela Nenadić

– A, ko nam je to, u prolazu pitam ja, bućkajući prvu jutarnju kafu u ustima.

– To je sine od onog mog Rajka što sam igrao fudbal sa njim još u rodnom mestu, pa nas život razdvojio, a on otišao trbuhom za kruhom u neke daljine. Ma, znaš li Jovu iz gornjeg sela, ma on ti je njegov kum, pa tako i nama dođe stari kum, a preko babe nam Mare dođe i stari svat i zet, jer je oženio našu Jelu.

– Koju sad oče, našu Jelu?

– Ma Jelu sine, onu iz sela, Mitrovu, što su se tvoj đed i njen otac pobratimili.

– Nemoj oče ko boga te molim više, ništa mi jasno nije.

– Zove se Mladen i profesor je hemije na univerzitetu u Pertu. Malo je stariji od tebe i vrlo je simpatičan. Namignu mi otac levim okom. Idem po kući i razmišljam, šta li mu taj mig znači.

Gost je došao. Tata ga je direktno sa aerodroma dovezao našim starim belim tristaćem na porodični ručak. Mama je pre dolaska gosta bila kod frizerke Bube na hladnoj trajni. Ja sam i dalje u donjem delu pidžame. U kuću prvo ulaze kaubojske čizme. Posle čizama ulazi obod kaubojskog šešira. Čizme nisu obične. Čizme su od aligatorske kože, neprocenljivi dar njegovog velikog prijatelja Stiva Ervina. O poreklu opisane obuće saznali smo naknadno, između dva sipanja domaće supe. Supa je domaća, naravno od iste takve kokoške (kojih u Australiji sigurno nema). Na stolu ni čačkalica nije uspela da stane. Mater je spremila i rinflajš i prasetinu da se dragi gost iz inostranstva seti starih dobrih vremena. Volimo mi da provociramo. Provociramo hranom i sećanjem. Namerno čikamo nečiji želudac da se seti nikad zaboravljenih ukusa. Da se seti i da pati. Jer, bože moj, nema uživanja bez patnje.

Sedeći tako i evocirajući davno zaboravljene trenutke koje je Mladen ostavio u ovoj, sada za njega već staroj zemlji, otac me zamolio da dragog gosta iz prijateljske nam zemlje izvedem u noćni život našeg belog grada. Tačnije, noćni život grada koji je ušao u sve anale turističkih magazina sa preporukom „TOP 10“ gradova koje treba obići pre nego odete na onaj svet. U našem slučaju, grad i nije toliko bio bitan, više nekako noć.

Gledam oca direktno u vrh pravilno skrojenog nosa i kolutam očima, pa širim i skupljam zenice i okrećem kapke u rikverc i govorim šapatom: „’Si normalan, ovog kauboja da vodim?“. A onda, moje dobro srce prevladava blamažu u najavi od koje ću to veče imati obraze karmin crvene, i prihvatam ponudu o izlasku.

***

Veče je bilo više nego nezaboravno, a moj gost nestvarno šarmantan i duhovit. Fazone je prosipao iz rukava, a viceve valjao kao oklagiju po testu. Ture pića naručivao na engleskom, a pesme na šatrovačkom. U mom društvu te večeri postao je totalni hit, ortak nad ortacima, ljudina, šmeker, lafčina kojem su se moji prijatelji kačili o vrat i ljubili ga u čelo u naletu strasti i pesme koja ih je pogodila direktno u dušu. Smešno, tradicionalno. Mladen se nije bunio. Uživao je svim srcem.

Posle nekoliko dana provedenih kod nas u gostima, Mladenu se bližio kraj odmora i vraćanje u svoju novu zemlju punu opasnih zveri i torbara.

Moram reći da mi se svideo taj moderni kauboj. Svideo, kažem, ali sam odmah postavila emotivnu rampu. Rampu, svesna daljine i svih drugih nemogućnosti. Na odlasku me poljubio u gornju usnu i rekao:

– Čekam te da me posetiš, mala. Razmisli o tome.

Kada te vreme potera na drugu stranu, a razum na levo, teško da pamet možeš da ukrotiš. Bile su devedesete, opasne neke. Kada je strah počeo da me plaši setila sam se periodnog sistema elemenata i Mladena. A onda jedan prekookeanski poziv, skup telefonski poziv. Kažem skup, jer je tada i hleb bio skup. Pa još jedan poziv, ugovoren. A onda i poštar Sima sa avionskom kartom i porukom: „Neka ova karta bude kao poklon prijatelja ili kumovog kuma, svejedno. Skloni se kod mene, biće ti lepo i biće ti sigurno.“ I tako sam ja krenula, preko puno mora i puno gora, da se sakrijem od straha i mraka koji je tih godina gutao ljude.

***

Kad nekom svom milom idete  u goste, pa još tako hiljadama kilometara dalekom, u posetu nosite obavezno nešto domaće. Nešto što bi mu nateralo suzu radosnicu ili ugrejalo stomak. Obavezno neku teglu ajvara, slatko od ruže, kajmak sa Zlatibora i čvarke. Možda ipak duvan čvarke, oni su lepši, a i presovanu pirotsku kobasicu i svrljiški kačkavalj. Spremam torbu punu đakonija. Nosim i čačansku rakiju. Sabiram se, a gde ću sa njom? Možda u neku plastičnu bocu, smišljam.

A onda let dug kao godina i skupljena kolena i grčevi u stopalima i sletanje na zemlju torbara. I neki ozbiljni carinici kao dobrodošlica i skeneri i million postavljenih pitanja:

– Ovo je, pita carinik, pokazujući na kutiju sa semenom trave.

– Trava, kažem ja.

– Trava, ponavlja carinik, da ne dođe do zabune u izražavanju.
– Jašta, velim, seme trave, moje, srpske.

– Opojna, pita carinik.

– Ma i opojna je, kažem.

– Za vašu upotrebu?

– A za čiju drugu, naravski za moju, da hodam po njoj. A imam i deklaraciju. Vadim deklaraciju iz spoljnog džepa torbe. Deklaracija je na mađarskom. Carinik me gleda ispod oka i sada već poprima izraz lica “ljut sam, ma šta ljut, besan bre”.

Izvodi me iz reda i zove koleginicu u istoj takvoj uniformi kaki boje. Ona me odvodi u službene prostorije na pipanje, izuvanje i zagledanje. Džaba dodatno objašnjenje i prevod deklaracije koju sam naknadno našla u desnom džepu i suze i molba i opis političke situacije u jugoistočnoj Evropi. Džaba i Mladenova vika i ulaganje pritužbe i pisanje peticije. Džaba i pokret Zelenih koji se našao na aerodromu u Pertu i hteo da se zauzme za moju travu, jer, bože moj, to je jedna endemska vrsta koja lagano izumire. Mislim, srpska trava. Džaba i svi kenguri i koale koji su napravili tihi protest i okačili se na plavu zaštitnu aerodromsku ogradu. Džaba kažem, jer sam prvim avionom australijske avio kompanije vraćena u ove moje, srpske devedesete da još više očvrsnem.

Dok sam  na beogradskom aerodromu čekala oca da mi namigne iz našeg belog tristaća i vrati me u toplinu roditeljskog doma pojela sam sve pirotske kobasice. Čuj, ogladni se na visini. Mladena nikada više videla nisam. Ni videla, a ni čula. Travu sam posadila iza zgrade i svake druge nedelje, posle ručka, išla u zoološki vrt da nahranim kengure.

Podeli s drugima