Ivo Josipović: Odlazak Thoma Yorkea s Pantovčaka

Još nije ni siječanj (januar) završio, a u Hrvatskoj već postoji kandidat za iznenađenje godine: smjena Ive Josipovića s vlasti. Čovjek je godinama slovio kao najpopularniji političar u Hrvatskoj, a onda je njegova zvijezda samo nestala te je postao prvi predsjednik Hrvatske koji nije uspio obnoviti mandat

Zoran Tučkar

Osobno sam ga susreo prilikom jednog intervjua, početkom 2010, kad je tek pobijedio na izborima, i odavao je dojam karate majstora ili iskusnog jedija koji je toliko jak da si može dozvoliti opuštenost. Svaki moj pokušaj navođenja argumentacijom na tanak led završio je da sam ja završio na tankom ledu. Argumentacijom. Ukratko, bilo mi je drago da je takva osoba izabrana za predsjednika.

A onda je počeo njegov mandat. Okružio se svakakvim savjetnicima, od kojih su neki imali više, a neki manje putra na glavi, no, ako čovjek želi biti predsjednik koji povezuje, mora znati sa „svima“ razgovarati. A onda je bila jedna… situacija… druga… situacija… i čovjek se nekako snalazio… sramežljivo. Kao da ga je netko naglo prekinuo u kreativnom zamahu dok čovjek u miru piše operu o Lennonu. Najžešći sukob Josipović je imao s predstavnikom hrvatskih Srba Miloradom Pupovcem, inače poprilično konstruktivnim i bistrim čovjekom – u kontekstu stalnih proustaških provokacija u Hrvatskoj, ova činjenica djeluje gotovo nakaradno, kao da je riječ o Nevilleu Chamberlainu i Edouardu Daladieru, velikanima u „hrabrom“ postupanju pred ratobornim političkim strukturama.

Uza sav svoj srneći stav prema desnici bio je napadan kao „crveni“, „komunist“ i tako dalje. To su bile toliko glupe, blatnjave floskule, da su čak i smiješne. Unatoč tome što je bio kandidat Socijaldemokratske partije Hrvatske i grupe stranaka okupljenih oko SDP-a (partije koja se voli nazivati strankom lijevog centra), Josipović je na vlasti pokazao prilično malo socijaldemokracije. Junak ove priče nije našao shodnim jasnije se postaviti u slučajevima kad su banke bacale na ulicu sirote građane koji su ogrezli u dugove, loše kredite i bolest. Štoviše, u tim se slučajevima postavljao tek kad bi mu zaprijetio pad popularnosti. Da je bar malo više bio „komunjara“ ili „crveni“, sad bi mu najveća dvojba bila koju mašnu staviti na inauguraciju i koju muziku puštati na istoj.

Prije pola godine bila je aktivna kampanja za referendum o preferencijalnom glasanju, koji je vodila notorna Željka Markić, osoba poznata po homofobiji, no sama kampanja za preferencijalno glasanje nije polučila odjek. Josipović je ponudio isto tek kad je kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice, Kolinda Grabar Kitarović, ozbiljno zaprijetila njegovoj popularnosti. Najveća pljuska bila je objava da će Udruga građana „Blokirani“ (kojih ima cca 300 000) podržati Kolindu Grabar Kitarović. Uvjereni socijaldemokrat si to jednostavno nije mogao dozvoliti.

Kao što u muzici Radioheada rijetko čujete jasna zauzimanja za socijalnu pravdu, tako je i kod Ive Josipovića toga bilo više na deklarativnom, nego na realnom i traženom nivou. Mandat Ive Josipovića je bio kao kad imate sve CD-ove Radioheada na polici, koje uglavnom nikad ne slušate, ali odaju dojam o vašem izuzetnom umjetničkom ukusu. Ili, za generaciju prije nas, kao kad imate komplet knjiga svjetskih autora na regalu, što bi trebalo predmnijevati da ste ih pročitali. Kao što Thom Yorke za mikrofonom djeluje načitano, autentično, ali hermetično, tako je Josipović za predizbornu kampanju odabrao nejasne poruke širim narodnim masama.

Pad Ive Josipovića ima nešto dobro u tome da bi se političari lijevog centra ili ljevice konačno trebali prestati stidjeti svog usmjerenja. Ivo Josipović je djelovao upravo tako – kao da si sam sebi nabija osjećaj krivnje što je bio u Partiji, i što je vjerovao u tu ideju.

Mandat Kolinde Grabar Kitarović još nije ni počeo, a već je dan nakon objave pobjede u medijima osvanula vijest da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo presudu protiv Branimira Glavaša. Drugi dan je u javnost plasirana slika Kolinde zagrljene s Milanom Bandićem, koji grca u tužbama, a treći dan, izjava da su „hrvatski Srbi Hrvati“. Što je slijedeće? Kolinda posjećuje Madrid i odlazi na grob Ante Pavelića?

Cijela ova priča s Josipovićem za Srbiju i ostatak regije može biti utoliko poučna za stranke ljevice i lijevog centra. Taj dio političkog sprektra se mora prestati sramiti svojih uvjerenja, te konačno mora shodno reagirati na desničarske provokacije. Kao što kaže poslovica još jedne države iz regije – Albanije, prestrašen čovjek je napola pobijeđen čovjek. Stranke ljevice bi to češće trebale imati na umu.