boban

Jedan od onih retkih likova koje ne možeš da smestiš nigde, ni u kakav folder ili fioku. Ne pripada nijednom određenom fazonu i ekipi. Vanserijski gradski lik, svetski putnik, muzičar, ljubitelj žena i fudbala, organizator žurki, pisac, pomalo „sirovina“ i pre svega biznismen – Boban Petrović

Bratislav Nikolić

Prvi put sam čuo za njega početkom devedesetih, mislim da je Srđa Anđelić preporučivao na Radiju B92 njegovu knjigu „Rokanje“. Roman sam kupio za neke male pare u tadašnjoj knjižari „Bata“ u JDP-u i mnogo mi se dopao. Ali nisam imao pojma šta se dešava sa čovekom, osim što se znalo da je polovinom osamdesetih napustio Srbiju i otišao na Kipar da se bavi biznisom.

Posle mnogo godina, tačnije 2005. i 2006, Bobanova muzika je u Beogradu doživela pravi revival. Za to su bili zaslužni neki beogradski didžejevi, ali i Kepa, muzički urednik na B92, koji su počeli često da puštaju njegove najveće hitove. Pre svega pesmu Prepad, koja fenomenalno opisuje Bobanov senzibilitet i čiji tekst i fazon ne može da se poredi ni sa čim iz tog vremena sedamdesetih i osamdesetih, osim možda sa Oliverom Mandićem, koji je bio i Bobanov dobar prijatelj.

Pošto sam tada osetio da je Boban na neki način ponovo u žiži, a da niko ne zna šta se sa tim čovekom dešava, bio mi je izazov da probam da ga pronađem i napravim s njim intervju. Kepa mi je predložio da prvo probam preko rok-kritičara Pere Janjatovića koji zna sve o svakome kada je u pitanju muzika. Pera mi potvrđuje da je čovek verovatno u Španiji, ali da bi bilo najbolje da pitam Bobanovog zeta, legendarnog producenta Sašu Habića.

Nalazim brzo preko „belih strana“ Habićev broj fiksnog telefona (jer je samo jedan Saša Habić u Beogradu) i on mi hladnim tonom poručuje da se sa Bobanom ne čuje baš tako često, ali da će mu ostaviti moj broj mobilnog telefona, pa ako mi se ovaj javi, super.

Međutim, prolazi nešto manje od 15 minuta, i meni stiže poziv sa nekog inostranog broja. „Dobro veče, ovde Boban Petrović, rekli su mi da ste me tražili“. Zvao je iz Marbelje u Španiji, gde je tokom godine provodio najviše vremena i polovinom devedesetih bio vlasnik fudbalskog kluba. Naravno, bio sam presrećan, a bio je i Kepa. Napravili smo telefonom veliki intervju, to je išlo na radiju kao ekskluziva, a posle i na sajtu B92 u pisanoj formi. Uglavnom, lavina je krenula i Boban je posle par decenija ponovo bio prisutan u srpskoj javnosti.

Nakon nekoliko meseci, Kepa i ja smo ga dočekali na radiju, gde je došao u društvu svog starog ortaka iz slavnih vremena žurki, Miškom Ufuriškom. Tad sam Bobana prvi put video i odmah se osetila harizma svetske face, koliko god to zvučalo banalno, ali je tako. Bio je nenametljiv, miran, ali u skupoj i dobroj garderobi, i sa neobičnom kapicom na glavi.

Boban me je posle nekoliko puta zvao telefonom iz Španije. Imali smo razgovore od po pola sata, u kojima mi je on iznosio poslovne predloge vezane za moguće otvaranje nekakvog kluba. Ideja mu je bila da mu ja , kao, budem neki menadžer u prostoru koji bi zajedno trebalo da pronađemo i od njega napravimo mesto koje bi promovisalo kulturu u različitim segmentima. Međutim, ništa nije bilo od svega toga, a na kraju smo i prestali da se čujemo. Moram da priznam da mi je zvučao kao neki mutan tip u kojeg baš i ne bi trebalo da imam poverenja. Takav mi je bio utisak u tom trenutku, a možda sam pogrešio, ko zna.

On je uskoro počeo sve češće da se pojavljuje po medijima, čak je pravio i žurke po gradu zajedno sa nekim tzv. gradskim likovima. Ali po mom mišljenju, uglavnom je to bilo besmisleno i nepotrebno, bar kada je u pitanju njegova reputacija i mit koji u gradu postoji o njemu. Neke stvari jednostavno ne treba dirati, baš da se ne bi razbio taj mit.

Trajalo je to par godina, i sad ga opet nema skoro nigde u javnom životu i retko ko ga pominje. Ponekad ga sretnem u nekom gradskom kafiću ili klubu, na kratko se pozdravimo, ali u principu me ne konstatuje ni pet posto, kao da se nikakva priča između nas nije dešavala. Što mi je zbog sopstvene sujete i malo krivo, jer i dalje mislim da sam dosta zaslužan za njegov povratak u žižu javnosti.

Vrlo je teško definisati likove kao što je Boban Petrović. On je definitivno bio važan čovek za urbanu kulturu Beograda i njegov noćni život. Međutim, njega je isto tako lako povezati i sa raznoraznim polusvetom koji mu sigurno nije stran. Marbelja je najbolja potvrda za to, grad bogataša, skorojevića i zajebanih tipova. Ali, sve je to Boban. Poseban, svoj do srži, autentičan i talentovan za razne stvari. Kao što kaže ona pesma od grupe The Pogues: I am a Man You Don’t Meet Everyday.

Podeli s drugima