Godišnje liste 2018: Miloš Cvetković
Filmska lista od 20 filmova – izbor Miloš Cvetković
20. THE BALLAD OF BUSTER SCRUGGS (Joel Coen & Ethan Coen)
Najnoviji film braće Koen se može opisati kao postmoderni vestern omnibus, koji se sastoji od šest priča koje nisu direktno povezane, iako svaka od njih deluje kao da je nastala na osnovu kakve urbane legende iz vremena Divljeg zapada. Uvodna priča o raspevanom kauboju (Tim Blejk Nelson) je najzabavnija, priča o pljačkašu (Džejms Franko) je poput crno-humornog vica, dok je priča u kojoj se pojavljuje Lijam Nison čisto crnilo, bez trunke humora… Svaka od ovih vinjeta je perfektno režirana i uslikana u stilu starih američkih vesterna.
19. THOROUGHBREDS (Cory Finley)
Thoroughbreds je reklamiran kao crna komedija – spoj kultnih filmova Heathers i American Psycho – i mada to nije netačno, u načelu, Thoroughbreds je jedan znatno smireniji (u odnosu na trejler) i svedeniji film, s malo dešavanja i dosta dijaloga; nalik na precizno, gotovo klinički režiranu pozorišnu predstavu o psihopatiji i prijateljstvu.
18. CLIMAX (Gaspar Noé)
Gaspar Noe je snimio film o jednoj od svojih velikih strasti – plesu. Climax je film u kome se u plesu spajaju eros i tanatos na način koji se ukratko može opisati kao – veličanstveni košmar! Doduše, to se pre svega odnosi na drugu polovinu filma – maestralno režirani LSD trip iz pakla – dok u (pre)dugom uvodu Noe pušta svoje glumce da improvizuju, da igraju i da se igraju.
17. TUMBBAD (Rahi Anil Barve, Anand Gandhi & Adesh Prasad)
Tumbbad je indijski horor i predstavlja jedno od najprijatnijih iznenađenja 2018. Nakon The Witch je postalo jasno da folklorni horor pruža veliki potencijal, što se potvrđuje u ovoj pomalo bajkovitoj priči o ukletom porodičnom nasledstvu, koja počinje kao horor varijacija na bajku Baš Čelik, a potom se razvija u priču o demonu pohlepe – u simboličkom i bukvalnom smislu.
16. THE CAPTAIN (Robert Schwentke)
Robert Švenke se nakon ne baš uspešnog tezgarenja u Holivudu vratio u rodnu Nemačku i najzad snimio dobar film. The Captain je baziran na stvarnom događaju s kraja rata, kad u opštoj pometnji jedan nemački dezerter pronalazi napušteno vozilo u kome je kapetanska uniforma. Oblači je. I uživljava se u ulogu. The Captain je crnohumoran i zastrašujuć – napeta priča koja funkcioniše kao parabola o usponu nacizma u Nemačkoj.
15. EIGHTH GRADE (Bo Burnham)
Još jedan u nizu filmova (nakon The Edge of Seventeen i Ladybird) koji se obraća tinejdžerki u vama. S tom razlikom što je Eighth Grade oslobođen bilo kakve holivudske šminke i simpatične stilizacije kako bi se lakše progutala banalna grozota tranzicije u tinejdžersko doba iz pakla osnovne škole. Ono što možda iznenađuje jeste to koliko je zapravo ovaj film efektan u svojoj jednostavnosti – ujedno deluje krajnje naturalistički, ali i veoma promišljeno konstruisan.
14. REVENGE (Coralie Fargeat)
Revenge je izuzetno visceralan film, i na momente priziva filmove novog francuskog horor talasa (New French Extremity). Korali Faržo preuzima dobro poznatu matricu tzv. rape/revenge filmova, ali se odlučuje da izostavi eksplicitnost u sceni silovanja već je čuva za čin osvete. Revenge je fantazija na sličan način kao i Tarantinovo ubistvo Hitlera u Inglourious Basterds – angažovana fantazija, u kojoj glavna junakinja biva ponovo rođena kao anđeo osvete.
13. FIRST MAN (Damian Chazelle)
Jedan od najpotcenjenijih filmova sezone zapravo je treći u nizu Šazelovih filmova (nakon Whiplash i La La Land) u kojima se bavi izuzetnim ljudima koji su pritom i izuzetni osobenjaci. Izgleda da publika mahom nije bila spremna za ovakvu priču o Nilu Armstrongu, ali Šezel je ovaj film režirao potpuno dosledno sopstvenoj viziji.
12. THE NIGHT COMES FOR US (Timo Tjahjanto)
Nezvanični The Raid 3, budući da je reditelj Timo Tajanto sarađivao s Edvardsom, dok je zvezda prvog The Raid Iko Uvais ovde u sporednoj ulozi. Akcija je jednako efektna, samo što je još krvavija, i ovo je jedan od retkih filmova u kome se kasapljenje ljudskog tela pretvara u nešto nalik na savršeno režirani balet u kome sve pršti od krvi i emocija.
11. SPIDER-MAN: INTO THE SPIDER-VERSE (Bob Persichetti, Peter Ramsey & Rodney Rothman)
Najprijatnije iznenađenje godine je ujedno: 1) Najbolji superherojski film iz 2018, 2) Najbolji film o Spajdermenu (uz sve poštovanje prema onome što je uradio Sem Rejmi, odnosno trenutno radi Marvel) i 3) Najbolji animirani film godine (i za razliku od ostalih, istinski je inovativan na tom planu). Šta čovek još može da poželi? Nikolasa Kejdža? Ima i to.
10. MANDY (Panos Cosmatos)
Novi fantazmagorija Panosa Kosmatosa (Beyond the Black Rainbow) sadrži celokupni raspon glume Nikolasa Kejdža – od oskarovske drame do potpunog ludila – od neprijatno potresne reakcije na smrt bliske osobe pa do duela motornim testerama. Mandy je prelepo režiran psihodelični izlet u nepoznato, u mračnu stranu osamdesetih (demonski motociklisti i još gori hipi kultisti), bez imalo 80s nostalgije, isprva spor i elegičan pa potom košmaran i furiozan.
9. BODIED (Joseph Kahn)
Džozef Kan je jedan od najboljih MTV reditelja (posle Finčera), i neko ko ume na najbolji način da iskoristi videospotovsku estetiku. Bodied (bodied – when someone gets utterly destroyed in something they are competing at) je nalik na Whiplash smešten u svet rep nadmetanja (battle rap) – istinski oštra, savremena i predivno satirična komedija koja se dotiče pitanja rase, klase, političke (ne)korektnosti i popularne kulture na neobično zabavan i pametan način.
8. FIRST REFORMED (Paul Schrader)
Pol Šreder se najzad vratio u rediteljsku formu filmom koji je direktno inspirisan klasicima Roberta Bresona i Ingmara Bergmana, ali se ujedno nadovezuje na neke od Šrederovih najboljih scenarija. Nakon taksiste (Taxi Driver) i dilera droge (Light Sleeper), Šreder se odlučio za sveštenika (sjajni Itan Houk) koji se hvata u koštac sa životnim nepravdama i sopstvenom verom, dok priča ostaje slična i iznova se postavlja (večno) pitanje mogućnosti iskupljenja/spasenja.
7. BAD TIMES AT THE EL ROYALE (Drew Goddard)
Dru Godar (The Cabin in the Woods) je snimio film koji polazeći s potpuno derivatnih osnova (tarantinovski neonoar) na kraju deluje kao osveženje u odnosu na slične filmove, računajući tu i nekoliko poslednjih Tarantinovih. Bad Times at the El Royale predstavlja sjajan omaž jednom vremenu i mestu, s akcentom na onu mračniju stranu šezdesetih u Americi – dekada koju su između ostalog obeležili: rat u Vijetnamu, Edgar Huver, mrtvi Kenedi, Čarls Menson, kao i sveopšta paranoja (sa ili bez pomoći droga).
6. SORRY TO BOTHER YOU (Boots Riley)
Buts Rajli je reditelj, muzičar i komunista, kome je ovo debitantski film, mada je istovetnu priču već ponudio u vidu istoimenog albuma koji je snimio zajedno s bendom The Coup. Sorry to Bother You jedan je od najoriginalnijih filmova 2018. Šarena i zabavna satira modernog kapitalizma koja je pritom dovoljno oštra i hrabra za kronenbergovski obrt koji ni u najluđim košmarima ne biste mogli predvideti.
5. YOU WERE NEVER REALLY HERE (Lynne Ramsay)
Još jedan film iz 2018. koji se nadovezuje na Taxi Driver. Doduše, u ovom slučaju veza je samo spiritualna, a lik kojeg briljantno tumači Hoakin Finiks ipak je simpatičniji, i tragičniji, u odnosu na Trevisa Bikla. Režija Lin Remzi (We Need to Talk About Kevin) jednako je impresivna, bilo da kroz izlomljene kadrove pruža trunčicu uvida u prošlost glavnog junaka, bilo da stavlja akcenat na posledice nasilja umesto na sam čin, bilo da, na kraju krajeva, uspeva da rediteljski poetizuje (ali ne i romantizuje) scene suicidalne ideacije.
4. HEREDITARY (Ari Aster)
Hereditary je spoj mučne porodične drame i natprirodnog horora. Po uzoru na starijeg kolegu Romana Polanskog i njegov film Rosemary’s Baby, s tim što je Polanski tada već imao nekoliko filmova iza sebe dok Ari Aster samouvereno debituje u filmu u kome jednako dobro vlada i kamerom i glumcima. Hereditary je jeziva priča o poremećenim porodičnim odnosima, o prevazilaženju krivice i o nasleđenom zlu… Toni Kolet je nakon The Sixth Sense zaslužila još jednu nominaciju za Oskara (ovaj put za glavnu ulogu), koju predvidivo nije dobila.
3. THE WILD PEAR TREE (Nuri Bilge Ceylan)
Novi film najboljeg živog turskog reditelja (Once Upon a Time in Anatolia, Winter Sleep) novo je remek-delo među Džejlanovim filmovima o običnim ljudima i njihovim dilemama, strahovima, nadanjima… Ova trosatna priča o svršenom studentu koji se vraća u rodno mesto, i dalje pun ideala i snova o budućnosti, ispričana je i tematizovana kroz dugačke scene razgovora, date u realnom vremenu. Svi dijalozi su pažljivo napisani i svaka scena brižljivo vizuelno osmišljena, što na kraju ostavlja utisak potpune prirodnosti i sklada – ovoj vrsti Džejlanovog filmskog realizma, koji deluje gotovo hipnotički na gledaoca, teško je pronaći pandana među drugim rediteljima.
2. THE FAVOURITE (Yorgos Lanthimos)
Najnoviji film najkjubrikovskijeg od svih savremenih reditelja može se opisati kao njegov Barry Lyndon – engleska aristokratija u 18. veku, klasična muzika kao zvučna pozadina, podela na poglavlja, korišćenje sveća da se osvetli scena… The Favourite je ipak film s ubojitijom žaokom. Zapravo, retkost je – bilo danas bilo uopšte – videti jedan ovako perfektno napisan film, s ovako živim jezikom, inteligentnim i otrovnim replikama, kao i kreativno upotrebljenim vulgarnostima (cuntstruck). The Favourite nosi masku filma iz epohe, takozvanog „mamca za Oskare”, a zapravo je slojevita priča o ženskom (ne)prijateljstvu i borbi za naklonost/moć.
1. BURNING (Chang-dong Lee)
Burning je jedan od onih filmova o kojima je pre gledanja najbolje znati što manje. Počinje pitomo, kao naizgled obična ljubavna priča, dok nas šarmantno začudni detalji podsećaju da je ovo adaptacija kratke priče Harukija Murakamija (Barn Burning). Međutim, priča se dalje odmotava (odnosno zapetljava) kao neobični ljubavni trougao kad na scenu stupi misteriozni bogataš Ben (sjajni Stiven Jen). I tu negde vam reditelj neprimetno izvuče tlo pod nogama, pa ljubomora, frustracija, a na kraju i potpuni očaj glavnog junaka ostaju s vama sve do kraja. Burning je film koji tera na razmišljanje i koji se gleda u grču – misterija odbija da se u potpunosti razreši, dok pitanja na koja namerno nije odgovoreno odjekuju i nakon što se film završi.
Ostavite odgovor