dobri

Sećam ga se „po faci“ još iz osnovne, ja sam bio 8/3, a on 8/2. Ali, upoznali smo se tek kad smo krenuli u istu srednju školu i isto odeljenje. Neviđeni dobrica. Fin, dobronameran, tih

Bratislav Nikolić

Nismo bili najbolji drugovi, ali smo se gotivili. Stanovao je blizu mene, pa smo se često vraćali zajedno iz škole. Na početku treće godine srednje, jednog petka, pitao me da li hoću to veče sa njim vozom do Trsta. On bi mi platio ceo put. Keva mi daje pare za „starke“ i odosmo. Lunjali smo besposleni po Trstu ceo dan bez love, jer smo ujutru već sve kupili šta smo planirali i morali smo da čekamo voz u deset uveče. On je kupio belu „fajerku“ i kaubojke. To je tada baš bilo popularno.

Živeo je sa bakom koja ga je školovala i brinula se o njemu. Majka mu je bila u nekim ozbiljnim problemima, a otac poginuo u saobraćajci još dok je bio klinac. Na početku četvrte godine škole, (uz dozvolu razrednog) nas dvojica odlazimo auto-stopom u Amsterdam. To je tada bila jaka stvar. Klinci od 18 godina sami na putu. Na to su me putovanje “naterali” neki stariji likovi koji su mi pričali dogodovštine sa kofi-šopovima i ulicom “crvenih fenjera”. Simu nije bilo teško nagovoriti. Tri dana ka Holandiji, tri dana tamo i tri dana u povratku. Promenili smo sveukupno oko pedesetak automobila i kamiona.

U tom nekom periodu, on je napustio školu i ništa nije radio. Dolazio sam kod njega često kad sam bio sjeban i zaludan, jer je Sima uvek imao vremena. Pili smo kafu koju nam je kuvala njegova baka i slušali smo Wedding Present, Dinosaur Jr, Stone Roses i takve stvari. Nikad nismo izlazili zajedno, ali smo se viđali na tim kafama. Posle, dok sam studirao, on je počeo da se zeza sa heroinom. Sve ređe sam ga viđao. Baka mu je umrla, a Sima se navukao na dop. Izgledao je sve gore i gore.

Danas Sima živi kao pravi pravcati klošar koji obilazi kontejnere i to traje već desetak godina. Zarastao u kosu i bradu, prljav i besprizoran. Viđam ga često na ulici jer se i dalje mota po kraju zavlačeći se u kante, ali uvek okrenem glavu. Glupo mi je da mu se javim jer ne znam šta bih sa njim pričao. I uvek posle toga bude me sramota zbog toga. I bude mi žao Sime koji je tako propao jer nije imao nikoga da ga usmeri i da mu pruži podršku kad je bilo važno. Možda bi trebalo da zastanem? Da mu ponudim neku pomoć? Da ga pitam kako je? Ne znam, sve to izbegavam.

Čuo sam da sad živi sa majkom u nekoj šupi i da je i ona takođe navučena. Užasna životna priča. Kad god me keva pita za njega „šta je sa onim divnim i dobrim dečkom što ti je ponekad dolazio“, i ja joj kažem istinu, ona obavezno pusti suzu.

Podeli s drugima