Ovaj tekst posvećujem Leonardu Koenu, koji je 7. novembra preminuo u 83. godini


 

Petar Cvetković

 

Ujutro 13. oktobra napustio nas je nobelovac Dario Fo, a tog dana je i objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Robert Alen Cimerman. Bob Dilan je održao reč i nije otišao da mu nagrada bude i uručena. Dodela Nobela Dilanu iznenadila je mnoge, počev od samog Boba, a mene je još i više iznenadilo to što iznenađenje nije bilo isključivo pozitivno. Ali, izgleda da nemaju svi (stalnu) potrebu za “protresanjem ustaljenog”. Možda je nagradu pre trebalo dodeliti Koenu, ali sad je kasno. Istina, svojevremeno je i Leonard, stupajući na književnu scenu kao romanopisac, veoma osporavan, ali nesporni kvalitet Koenovih pesama revidirao je početne kritike i uputio publiku na njegova dva romana, što je forma kojoj se više nije vraćao. Dilan se nije dao. Taj “unjkavi” pevač i “trivijalni” pesnik, čije se pesme navodno drže jedino uz muziku — koja je takođe osporavana — svojim je stvaralaštvom pokrenuo rokenrol revoluciju koja traje, a obimom svog opusa izdvojio se kao malo ko. Koen je svoju Aleluju stvarao doslovno pet godina, a Bob je za pesmu umeo da ne potroši ni petnaestak minuta. Ipak, neke od tih pesama iz američkih hipi šezdesetih, svoju političku upotrebljivost i upotrebljenost imale su i u Srbiji dvehiljaditih. Ako to ne ukazuje na vitalnost i univerzalnost, i makar za upečatljivost zasluženu nagradu bila ona i Nobelova, možda je univerzalno to što je u filmu I’m Not There Dilana glumila i Kejt Blančet, a njegove pesme za sauntrek je prepevalo tridesetak (od stotina) raznovrsnih umetnik/ca i bendova.

U čast laureatu, prisećam se svojih utisaka s njegovog zasad poslednjeg beogradskog koncerta. Bio sam zauzet odlascima u predškolsko kad je prethodno nastupio u Beogradu, ali me je majka ipak odvela u Arenu, na nastup Nezaboravnog srca 6. juna 2010, nepun mesec pre nego što ću odbraniti diplomski, iako ja nju ranije nisam vodio na njoj omiljenije Stonse, a bogami ni na Koena. Leonardu sam mogao da prisustvujem samo sam.

Sedeli smo skoro na najudaljenijoj tački, takoreći kraju velike dijagonale Arene. A došao sam da vidim čoveka! (Koen je prikazivan i na video-bimu) Ali sam ga, zato, čuo; „gospođa majka“ bi rekla preglasno. I, srećom, izbacio sam bio ježenje kao kriterijum sameravanja koncerata, jer sam počeo da se ježim na koješta, a tad je izostalo, kao i suze koje mi neko uze tik pre nego što kanuše na Zaboravno srce (Forgetful Heart), koje je izašlo na teren pre no što nanovo obiđosmo Autoput 61 (Highway 21 Revisited). Prosto je neverovatno kako je uspeo da ga učini onoliko nezaboravno osetljivijim nego što je na ploči, iako smo imali devet šansi (izvedenih pesama) pre te da poverujemo da će tako i biti. Lep pogled pružao se odozgo na hiljade obasjanih glava i istu takvu scenu; slutio sam kako je njemu svaki dan. Beyond Here Lies Something, ne Nothing kako kaže u pesmi s tada aktuelnog albuma Together Through Life. Samo je skroman kao pravi velikan.

Jedna Milenka nije bila na drugom kraju Arene, već, kaže, na pljucomet od Dilana. Kad je bio za klavijaturama, gledao je pravo u nju. Osećala se tako posebno, ah, tako posebno. Verujem. Nas verovatno nije video, ali osećaja posebnosti nije manjkalo.

 

 

Podeli s drugima