Za O, s ljubavlju i mučninom i nadasve iskrenim željama


 

Pavel

Evo, prišunjalo se prvo poluvreme zime, što znači da nas odmah tu iza ćoška vrebaju praznici od kojih jednako drthe prasići i jelke. Zagazio sam u mutno životno razdoblje, glib u kojem čovjek samo gleda kako i gdje da šmugne što dalje od obaveza i moranja. Nekako, najljepše mi je kad ćumuram sa samim sobom – svi se lijepo slažemo, bez previše čarke i prepiranja. U nizu nastupajućih obaveza koje, po svemu sudeći, neću moći eskivarati unatoč bogatom iskustvu i panterovskim refleksima jeste da nabavim dva tuceta čestitki pa da izbalavim koverte i marke nakon što u svaku strovalim nekoliko pravih želja.

Kad čovjek krene mozgati o imenima i adresama kojih bi se valjalo sjetiti oko Božića i Nove godine, vrlo brzo shvati da se radi o tri zasebne kamare. Na prvoj su oni koji su zaslužili da im poželimo sve ono što priželjkujemo za se. Na drugoj su oni koji će nažalost ostati zaboravljeni – zaboga, ko bi se sjetio svih tih lica i adresa u ovoj sveopštoj frci! Na trećoj su oni koji su se izborili svinjarijom koje se više ne možemo sjetiti, da ih eto baš naaaamjerno preskočimo ove godine. Hoću reći – i ove godine, a i naredne.

Budući da spadam u skoro istrijebljenu pasminu pripitomljenih ljudi, ponajmanja mi je ova gomila. Druga kamara, ko kakav bubuljičavi pubertetlija stravičnom brzinom raste iz godine u godinu, sponzorisana gerijatrijom, senilnošću i lijenim dupetom.

A što se tiče prve kamare, trudim se, al’ ništa vam obećati ne mogu…

Elem, ove godine sam odlučio da sa čestitkama napravim nešto sasvim drugačije. Naime, upravo mi se javio poznanik iz prastarih dana. Ne mislim da bi bilo lijepo da mu spominjemo ime, dovoljan je samo inicijal jer niko ne voli kad mu stranci rovare po veš-korpi. Nećete pogriješiti ako ga zamislite kao pokradenog svjedoka optužbe u procesu gdje mi sude za pretjerano sretno djetinjstvo. Ipak, izgleda da bez veš-korpe neće ići, inače ga nikada nećete upoznati. Nego ovako, da mi ipak izvučemo par čistijih artikala…

O. je prevalio preko pleća svega i svačega, do te mjere da bi Netflix od njegove sudbine bez po muke napravio seriju od sto i šest epizoda. Majka i brat su se sklonili u moj grad onomad kad su sovjetskim tenkovima otkazale bremze te su se jedne avgustovske zore naprasno pojavili u Pragu. Rodio se u Sarajevu, odrastao u parku pokraj naše škole, u sjenci majčine bolesti, jedne od onih groznih dijagnoza koje pljačkaju razum i dostojanstvo, a tijelo ostave netaknutim. Otac im je povremeno s one strane Atlantika slao ljubav i obećanja, a mogao je vala i sladoled jer bi se za duga puta do našeg grada isto tako istopio, okopnio i pretvorio u zašećerenu uvredu.

Nekako se moj drug sklonio do Njemačke u trenutku kad je šejtan zaskočio Sarajevo. Pričali su mi, bio se dobro snašao i pomagao je tokom onih godina nakrcanih strahom i mučninom gdje god je stigao i mogao, znanom i neznanom.

Al’ ljubav – kao ni bolest, ne bira ni mjesto ni vrijeme, pa se tako moj prijatelj zaljubio u curu iz Vukovara. Desi se to nekim ljudima, svlada ih metastaza ljubavi do te mjere da jednostavno više ne umiju disati ako nisu lakat do lakta s osobom koju vole.

I preselio se moj poznanik u Vukovar. Zla sudbina sarajevska samo ga je okrznula, ali izgleda da ga je rikošet našao u Vukovaru.

I stoga, prijatelji moji, nadam se da mi nećete zamjeriti što nikome od vas neću ove godine čestitati praznike i nastupajaću godinu. Nikome. Ni onima koje volim, onima kojima sam dužan ljubav, onima kojih se više ne sjećam niti onima koje bi najbolje bilo zaboraviti. Sve moje tople i iskrene želje za ljubav, zdravlje, sreću, smijeh i blagostanje, ako ih uspijem nagurati u jednu kovertu, odoše za Vukovar.

O. i njegovoj curi to više treba nego svima nama.

Nek im je sa srećom!

Podeli s drugima