Početkom osamdesetih, počelo je okupljanje i pravljenje žurki moje generacije i nekih starijih

Radica Milovanović

Oblačili smo se skoro svi isto. Neke dukserice i farmerke. Mirisali na Rexona dezodoranse. Na nogama smo nosili špagerice raznih boja, koje, kad nam dosade, stavljamo u lonac i farbamo u drugu boju. Sećam se nekih narandžastih. Otkud to meni, jer sigurno ih ne bih kupila, ne znam. Verovatno mi ih je neko poklonio. Starke su bile i ostale obavezan detalj! Skoro da nemam slike iz tog perioda. Malo ko je imao foto-aparat za slikanje, uspomene su nam one grupne iz škole.

A na žurkama, jaooo i sada se oblizujem kada se setim, redovno su bili sendviči. Margarin na hlebu, salama ili šunka, odozgo parmezan ili kackavalj, i kiseli krastavci naravno! Posle se neko setio, pa smo odozgo cedili neki paradajz iz tube, pa smo ih šarenili. Ne sećam se niti jedne torte iz tog vremena, ali ukusa tih sendviča se sećam jos uvek! Pili smo iz plastičnih čaša. Sećam se jurnjave po knjižarama da kupimo one bele čaše, što se danas (da li još uvek?), nose na groblje. Možda danas imaju neke namenske za daće, ne znam. Pila se koka-kola, kokta… i onda je neko rekao – bambus. Eto vinceta i mi kao pijani. Tada je počeo da se pojavljuje Michael Jackson i svi muški su šetali bele čarape, farmerke i dole šangajke. Slušali smo ‘Siđiii do rekeee, večeras i ja sam doleee’ – U škripcu, Nedu od Parnog valjka, Skotch-Disco band – zvali smo je khm, khm pesma. Nenu i njenih 99 balona, Amadeus – Falco, trebalo je čuti taj nemački. Bananaramu, Bronski beat, Culture club, Kajagoogoo, Limahl, Wham, Azru… Muzika se puštala sa kaseta i razdrkanih kasetofona, ali nama je bilo lepo.

U drugoj polovini osamdesetih, počela je etapa odvajanja slojeva – po Beogradu se šetaju šatro originali Lakoste i Benetona, takozvani šminkeri. Kad se setim pokazivanja tih majica za nalepljenim krokodilom, smešno mi bude. Mi devojke smo se (kao) trudile da izgledamo što starije. Iz tog perioda imam slike. Imale smo skoro sve mini-val, nosile su se naramenice, miš-rukavi i obavezne štikle. Šminka ona prava, pravcijata, da šljašti. A muški koji su provalili Kuros božanstveno su mirisali. Danas sam stratovala nekog lika i rekla mu da miriše najlepše na svetu. To je za mene bio i ostao zakon parfem na muškarcu! A ovaj danas me pogledao i rekao da nema pojma, maznuo je od sina. Rekoh mu da mu sin ima dobar ukus! Pa šta, iskrena sam! Baš me briga!

Dakle, mini-valčić, a muški „talijanke“, pa viseće minđuše, kičerica do bola. I sad se nose takve, u svim bojama, samo da šljašti i trese. Sto narukvica po rukama… ribe bre, kao da ovca ide koliko zvecka.

Sendviči su ostali kao glavni meni, ali je odnekud stiglo i pivo, pa votka, pa „sok od đusa“… Sećam se da sam tih nekih godina na nekoj žurci prvi put videla video-rekoreder i pornić na njemu. To je kasnije bila fora, žurka s pornićima, umiranje od smeha i komentarisanje. Počeli su da stižu čuveni stubovi za zvučnicima ko vrata. Na njima se puštala muzika, ponovo sa kaseta. Ostao je dobar deo „stare muzike“, a pojavila se i neka nova. Duran Duran, tada je Oliver Mandić izdao svoj čuveni album, pa smo se ložili na te pesme. Bili su tu i Mili Vanili, Modern Talking, Jagode, Dugme, Robert Plant, AC/DC, Alphavile i čuveni Big in Japan, Self Control, FR David i moja pesma Words… ko da se seti svega… Znam da većinu i danas slušam ! Ne sećam se da smo ikad puštali narodnu muziku, niti smo znali šta je to. Za nas su to slušali seljaci i naši roditelji.

To je kratki osvrt, moj, na osamdesete. Sećanje na te mirne godine. Bili smo siromašniji, skoro svi isti, a tako nam je bilo lepo. Meni je posebno drago što ta muzika još živi i što je slušaju i neki novi klinci.

Podeli s drugima