Tu negde – Mirko Turčinović (SlovoPres)


Turčinović piše na FB, taksista je. Neko bi ga odmah otpisao, ali samo neko ko nije čitao Tu negde priče, ili ih je možda i čitao, ali nema sluha za pisanu reč (bez obzira da li ima ili nema diplomu iz književnosti)


Nije retkost da od postova na fejsbuku nastane knjiga. Šaroliko je to društvo autora i objava. Od onih koji pametuju i uče nas kako da mislimo isto što i oni jer je to jedino ispravno, preko ekstrovertera koji se bave sopstvenim životom u lajfkouč-maniru, učeći i druge kako da postignu njihovo nirvana-stanje, do postova koji su obične priče o svakodnevnom životu.

Nijedna kategorija nije za potcenjivanje, mada neki vrli književnici žele po svaku cenu da ih svrstaju u piskaranje. Naravno, u tom slučaju ne dolazi u obzir da se pomišlja na književnost. Ako ćemo pravo, duboko nisu u pravu. Nema demokratičnijeg mesta od društvenih mreža, pa ako tamo nešto „prođe”, u najmanju ruku zaslužuje pažnju.

Nekad su i murali smatrani za žvljotine na zidovima zgrada i njihovo naruživanje, a danas su umetnost. Svakako, ima i žvrljotina, ali nije svako stavljanje boje na zid žvrljotina, neke „žvrljotine” su čak i remek-dela. Isti je slučaj i s uličnim pevačima, pa i s književnošću (i „književnošću”) na društvenim mrežama, pogotovo na fejsbuku jer ne daje ograničenja za dužinu teksta niti je obavezna fotografija.

Drugi problem je „profesija” – kako neko ko nije završio književnost može da se usudi da objavi knjigu? Ili neko ko nije završio FDU da glumi, ili neko ko nema u rukama diplomu s Muzičke akademije da svira i peva…

Zaobilaznim putem dođosmo do Mirka Turčinovića. Piše na FB, taksista je. Neko bi ga otpisao na početku, ali samo neko ko nije čitao njegove priče, ili ih je možda i čitao, ali nema sluha za pisanu reč (bez obzira da li ima ili nema diplomu iz književnosti).

U Tu negde je 111 priča na 240 strana, što je samo izbor od objavljenih na FB. U njima nema velikih životnih „mudrosti”, nema nikakvog prikazivanja sebe u povoljnom svetlu, naprotiv – priznaje da je bio loš đak, da je ponavljao, čak i da je izbačen iz škole, da nije bio uvek uzoran ni u ponašanju ni u odlukama koje je donosio, ne može da zapamti ni svoj broj taksija od četiri cifre… Bez obzira na sve to, ove priče odišu toplinom i humorom, osećate kao da ga poznajete odavno. S druge strane, pogotovo zbog posla kojim se bavi, sreće ljude različitih profila i u memorijskom bagažu mu je beskonačna lista karaktera i postupaka ljudi koji mu uđu u kola. Sve to „znanje i osećanje” spakovano je u priče koje nesumnjivo ostavljaju odličan utisak. Jezik je lagan, emocije iskrene, životnosti doprinose i jezgroviti dijalozi.

Na kraju knjige, budući da je Turčinoviću ovo prva knjiga, trebalo je da se predstavi, tek da imamo osnovne podatke o tome ko je i šta je. Umesto biografije, sročio je prelepu priču Ja, koja se završava ovako: „Čemu se nadam? Da vidim život u rukama svoje dece. Jedino to. I da ispratim još dva-tri Svetska prvenstva u fudbalu. Pa da se razilazimo polako.”

Knjigu možete naručiti ovde.

Podeli s drugima