Biblija – Nenad Racković (Laguna)


Roman Biblija je furiozan, brzo se čita, sporo zaboravlja. Nešto novo u hiperprodukciji ostvarenja koja se muče da prerastu terene, trendove, politike i klanove koje zastupaju


Darko Doni

Siva eminencija beogradskog andergraunda i kulturne scene, u svom poslednjem romanu, u vidu razgovora s neuropsihijatrom i kratkih sporednih crtica, priča o svojoj svakodnevici, razmišlja o umetnosti i njenim granicama.

U periodu između marta 2016. i aprila 2018. mnogo toga se kod junaka ove autobiografske tapiserije likova i događaja izdešavalo. Skinuo se s lakših i težih narkotika, alkohola, prebrodio duboku bračnu krizu, ali i krizu prelaska iz četrdesetih u pedesete godine. I sve je to, povremeno i do u tančine rezimirano.

Rečenice su kratke i rudimentarne, zabeležena je sama esencija umetnikovog postojanja.

Jedan od glavnih sudeonika filma Želimira Žilnika Marble Ass, pretrpeo je teške batine, ali ne ide u detalje. Kao što to ide sa psihičkim problemima, realni i imaginarni svet se sudaraju i ovaj drugi preti da odnese prevagu. Ne ide bez stručne pomoći. Ali i dalje: „Šiba niz Resavsku na skejtu.” To ga drži u fizičkoj formi. Ali i pomaže da totalno ne prevrne.

Piše o svojim spisateljskim iskustvima, radu na romanima Aspirin (2002) i Peto godišnje doba (2017). Neprijatnostima s izdavačima. Mržnja prema ocu. „Imao koga da mrzi.” Jedna od glavnih umetničkih postavki. Majka je tu izgleda prilično dominantna.

Kako roman ide svojim tokom, tako sve prelazi na normalniji teren, pa i sam jezik kojim se izražava sve je bolje strukturisan. Odbija izložbu „art bruta” u Parizu (da li je sve to art brut?), ali radi na sopstvenoj monografiji u saradnji s galerijom Remont.

Mnoge ličnosti će prepoznati ljudi koji živo i aktivno žive u Beogradu 90ih, 00ih i 10ih, ali knjiga je zanimljiva i nama kojima je taj milje dalek i stran. Jer: „Bez prava na autodestrukciju nema istinske demokratije.” A to je paradigma i na Zapadu, i na Istoku, pa u krajnjoj liniji, i sam rokenrol. I spomenuti Lou Reedov album Berlin jedna je od najboljih slika sveta i okruženja kapitalističke zbilje.

Roman je zaista furiozan, brzo se čita, sporo zaboravlja. Nešto novo u hiperprodukciji ostvarenja koja se muče da prerastu terene, trendove, politike i klanove koje zastupaju. Spomenik individualizmu, teško izborenoj i ostvarenoj slobodi govora, izražavanja, ali i na samoj ivici samouništenja. Škola u koju ne moramo baš svi da idemo.

Podeli s drugima