Pas i kontrabas – Saša Ilić (Orfelin)


Pas i kontrabas će biti više zapamćen oko kontroverzi i dodele Ninove nagrade, a nama preostaje da se nadamo da će jednom promeniti formulu


Darko Doni

Još je Borislav Pekić u Godinama koje su pojeli skakavci napisao da se iskustvo koje je doživljeno u zatvoru može primeniti samo u zatvoru. Ipak, iako su nezahvalni za život, iskustva građanskog rata, zatim boravka na psihijatriji, pa i konstantnog sviranja u džez bendu, mogu da budu veoma zahvalna tema u literaturi.

Ta tri stuba na kojima se drži treći roman Saše Ilića, prilično su daleko od realnog sveta, drže se čvrsto umetničkog postupka, pa i samo čitanje i praćenje radnje ne predstavljaju lak zadatak. Ova tri sveta puna su nepisanih pravila, koja kao da jedva čekaju da budu opisana, ispisana, ili otkucana na tastaturi računara. Toga u delu Pas i kontrabas nema. Sve je jedna velika metafora, koju neko kvalifikovaniji od autora ovih redova možda i može da odgonetne.

Sve počinje slikama Dunava i izbegličkog leša pacijentkinje ustanove za lečenje psihičkih bolesti u Kovinu. Novi pacijent je i džez kontrabasista, ratni veteran Filip Isaković. Jedan junak je i sam nekad bio doktor, neuropsihijatar Dr Julijus, što nije tako redak slučaj. Isaković i Julijus se zbližavaju.

Kao što se i džez basista udaljava od svog instrumenta, tako se i radnja udaljava od vremena i mesta događanja. Za neke priče ne možemo da budemo sigurni da li su se u romanu stvarno dogodile ili su samo alegorije. Na pola puta između Dantea i Mocarta, pratimo istoriografsku studiju mesta i struke zasnovanu verovatno na obilatom proučavanju dokumentacije iz raznih perioda.

Veliki niz citata i anegdota na muzičkom polju, potkrepljen je na kraju i izvrsnim saundtrack-om. Tako da otprilike možemo da sklopimo celokupnu zvučnu, vizuelnu i taktilnu sliku koja čini ovaj roman.

Dr Sibinović ispituje Isakovića, i u jednom trenutku pokušava čak i da zameni svoju ulogu s njim, što je prilično slobodna interpretacija, tu dolaze na red i razna podsećanja na prethodni život. Nekoliko pacijenata koristi njene metode, pa beže iz Zavoda. Isaković završava u Đenovi. Tamo pokušava da se vrati svom instrumentu, što mu ne polazi baš tako lako za rukom. A instrument, koliko golem, toliko i spasonosan, prati ga sve vreme. I to je ta sloboda i to breme koje nosi na leđima.

Moram da priznam da sam se prilično pogubio u sinkopama, čekajući bar jedan trenutak, bar malo iskrivljene stvarnosti da se pojavi na papiru. A to je možda nekoliko crtica iz rata, u vezi s metenjem u sopstvenom dvorištu. Za dublje analize verovatno je potreban direktan susret s realnošću i akterima, a ne samo proučavanje arhivske građe. Ilić zaista vlada jezikom, ali u naporu da tom jeziku kojim vlada, udahne i život, ostaje samo visoko podignuta ograda koju je svojim političkim i kulturnim delovanjem sam oko sebe izgradio. I unutar koje pušta retke posetioce sa sopstvenih prostora.

Delo će biti više zapamćeno oko kontroverzi i dodele Ninove nagrade, a nama preostaje da se nadamo da će jednom promeniti formulu i zaista progovoriti o stvarima koje ne muče samo njega nego i celokupnu balkansku i ex-Yu zajednicu čijim se predstavnikom, pretpostavljam, smatra. Ostalo je samo još jedan politički korektan trag koji će najmanji aplauz da pobere u sopstvenoj sredini. Taj aplauz mora da se čuje na svim stranama jednako jako.

Podeli s drugima