Pogled na prošlogodišnju knjigu kratkih priča Biber
Biber je konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku
Konkurs organizuje Biber-tim Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Biber su pokrenuli jer veruju da književnost koja je svesna konteksta u kome nastaje ima potencijal da interveniše u tom kontekstu – da utiče i menja, da nam svima dâ malo nade, a time i šansu.
Ove godine je objavljen četvrti konkurs za kratku priču. Radove mogu da šalju autorke i autori koji pišu na albanskom, makedonskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku; afirmisani, kao i oni koji nisu do sada objavljivali.
Tema su priče koje tematizuju pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, dolaze u obzir i priče koje mogu da doprinesu boljem razumevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima, saosećanjem s drugima, hrabre priče koje se usuđuju da hodaju u „neprijateljskim” cipelama, priče koje pomeraju granice i otvaraju nam puteve da gradimo izvesniju, bezbedniju i slobodniju budućnost za sve.
Konkurs je otvoren do 1. decembra 2020, a o pravilima i uslovima konkursa, kao i kako da se prijavite, možete saznati ovde.
Tri najbolje priče biće nagrađene novčanim nagradama: 1. nagrada 800 evra, 2. nagrada 600 evra, 3. nagrada 400 evra. Odluka žirija biće objavljena do kraja aprila 2021. godine.
Najmanje dvadeset izabranih radova biće objavljeno u višejezičnom zborniku, što je postala praksa Biber-konkursa. Zbirku priča s konkursa za 2019. možete pročitati ovde.
Prošle godine je u zborniku objavljeno 25 od 464 priče koje su stigle na konkurs (121 je prošla predselekciju). Među njima su i tri prvoplasirane: Glava (Monika Herceg, Petrinja), Lito (Ante Storić, Šibenik) i Mačetom ćeš me, mačetom ću te (Tamara Kovačević, Ljubljana).
Žiri je jednoglasno odlučio o prve tri nagrade, i svoju odluku obrazložio: „Nagrađene priče odlikuju se efektnom narativnom strukturom, stilskom sofisticiranošću i jezičkom preciznošću. Svaka od njih duboko je emotivna, te zadatu temu tretira s visokim stupnjem razumijevanja, empatije, ali i kritičnosti.”
Od 25 priča koje sam pročitala, slažem se da su ove tri među najboljima ili najbolje, samo što bih prvu nagradu dodelila priči Lito, ali to su tek finese.
Pri pomenu reči „angažovanost” s pravom se bojimo da su književne vrednosti potisnute u drugi plan, mada nije pravilo. Ipak, nezgodno bi bilo da se kojim slučajem sve tri nagrade podele autorima iz jedne sredine. Kad ne bi bilo imenâ likova, ne bismo znali o kojima se radi, da li su „naši” ili „vaši”, što je nažalost česta iako deplasirana praksa. U tom smislu, pravo osveženje je priča Vražja mater, gde se do samog kraja ne zna o kome se radi – „našima” ili „vašima”. U dijalogu koji vode junaci Vražje materi, u stvari devojka izgovara tekst s kojim se mladić slaže u potpunosti, a radi se o „našima”. Možemo jedino da zaključimo da su svi „naši” jer, svi isto mislimo kad osuđujemo, samo što te osude ne šaljemo na iste adrese.
Priča Budi čovek, ubij me zavređuje svu pažnju, pre svega književno, pa tek onda svojom angažovanošću, mada na prvi pogled ne izgleda tako. Takođe je i filmična. Izuzetno je bolna, i od svih priča u knjizi najviše je obeležena literarnim pojmom „bez krivice krivi”, poput Romea i Julije, s tim što ovde imamo jezivu priču nakaradne realnosti. Tragično, bez nametnute poente, odlično opisano, dobro motivisano, ali naslov je upropastio celu priču – podseća na profesionalne narikače u najboljem slučaju, a mnogo je bliži naslovima u žutoj štampi. Velika šteta.
U priči Snijeg imamo pravi trilerski zaplet s elementima drame. Granica između duboke drame i patetike vrlo je tanka i osetljiva. Ova priča, nažalost, u nekoliko navrata pređe iz dramatike u patetiku, iako nakratko, ali skrene gde ne treba, prokliza, pa se vrati tamo gde bi trebalo da bude. I na kraju ima (možda) opravdan završetak u formi kratkog pasusa, koji pokazuje kako je životna lekcija naučena, međutim… Da li je to pojačavanje utiska ili otplaćivanje katartičkog duga angažovanosti, što je glavni smisao ovog konkursa, ili je i jedno i drugo, tek – taj final touch je suvišan.
Spasavanje guštera je književno najjača priča, bolja i od tri nagrađene. Međutim, manje je angažovana, u smislu da to nije pojačano izraženo. Finim aluzijama dočarana je strahota, u čitanju između redova naslućuje se i shvata cela priča o „našima i vašima” i njena ispraznost, ali je zato sve efektnije, pogotovo što je stil ležerno pripovedački, opisi i atmosfera nenametljivi, emocije sveprisutne, a sve zajedno ima lepo strukturisanu celinu. Tek kad pročitate, setite se da je ime pripovedačeve supruge Lejla. To je taj suživot, realni, ne deklarativni.
Ostavite odgovor