sofia

Drug mi je nedavno išao u bugarsku prestonicu na produženi vikend i kaže da mu je bilo super. To je bio povod da se prisetim svog najtužnijeg putovanja u životu

Bratislav Nikolić

Ni dan-danas ne mogu da prežalim što nije uspelo, jer bi mi sigurno ostalo u sećanju kao jedna od najinteresantnijih avantura. Zato ovo pišem i sa malo gorčine. Imao sam 17 godina, treća godina srednje škole, kada smo moj malo stariji komšija Nebojša i ja, rešili da za zimski raspust organizujemo putovanje po glavnim gradovima nekih komunističkih zemalja u njihovim prelomnim godinama. Bila je ideja da obiđemo Sofiju, Bukurešt (samo nekoliko meseci posle pada Čaušeskua), Budimpeštu, Prag i Varšavu. Plan je bio da putujemo vozom i da se svuda zadržimo po dva-tri dana. Misija je finansijski bila ostvarljiva jer je sve u svim tim zemljama za nas bilo vrlo jeftino.

Malo sam se natezao sa mojima da mi uopšte dozvole da krenem na takav put, ali prihvatili su. Dobio sam lovu koja mislim da nije prelazila tadašnjih 400-500 maraka, što je bilo sasvim dovoljno. Kevin uslov je bio da me za početak puta u Sofiji dočeka neki rođak njene koleginice koji je pobegao iz Jugoslavije za vreme Informbiroa. Za to nije bilo nikakve potrebe, ali morao sam da pristanem.

Pozajmio sam veliki crveni ranac od Nebojše jer mi se mnogo sviđao i napunio ga stvarima, najviše novom garderobom (mesec dana pre toga bio sam u Trstu). Voz do Bugarske bio je bedan i potpuno prazan, što nam nije mnogo smetalo. Sećam se nekog bugarskog seljaka koji je sa nama bio u kupeu kratki deo puta pre granice. Stigosmo u Sofiju, gde nas je sačekao taj rođak mamine koleginice, vrlo star čovek. Odveo nas je tramvajem do svog stana na periferiji grada, gde smo doručkovali i ostavili stvari u ormar. Dok smo doručkovali, matori nam je pričao da ima neke podstanare, bračni par, koji je došao sa sela zbog lečenja njihovog bolesnog deteta. Oni trenutno nisu bili u stanu, a ja sam za to dete ostavio sokiće koji su mi pretekli od puta.

Posle doručka, Nebojša i ja smo krenuli u centar grada sa namerom da nađemo smeštaj, a matori je takođe pošao da obavi neki posao i rekao nam da se nalazimo kod njega tačno za dva sata, pa da onda uzmemo stvari. Vrlo brzo smo preko turističke organizacije našli sobu u strogom centru kod nekih finih starijih intelektualaca. Malo smo se šetkali, i tramvajem ponovo pošli kod našeg „informbiroovca“. Dolazimo, otvara nam vrata, kaže da je i on tek stigao, a mi odmah tražimo ormar da uzmemo torbe.

Ali, moj ranac je nestao! Gde su moje stvari?! Naš domaćin zbunjen, ja očajan. Podstanari su u međuvremenu bili u stanu i jasno je da su oni ukrali, i nestali sa svim svojim (i mojim) stvarima. Haj’mo odmah u policiju, predlažemo svi.

U policiji agonija. Niko ne zna gde su „naši“ lopovi, nikom ništa nije jasno. Kažu nam da budemo u Sofiji još neko vreme, javiće nam. Već vidim da od svega neće biti ništa, jer niko nije stvarno zainteresovan. Imao sam broj telefona moje drugarice iz osnovne škole koja je sa roditeljima živela tada u Sofiji i zovem je da se vidimo, a možda mi i ona nekako pomogne. Međutim, ona me iskulirala bez blama. Sad sam i zaboravio zašto nije mogla da se vidi sa mnom, ali bio je glup razlog.

Razvlačimo se po gradu koji izgleda sivo i nesrećno, i ja pokušavam da skrenem misli. U glavnoj šetačkoj ulici upoznajemo bugarske pankere (stajalo ih je nekoliko na ćošku, zajedno sa još toliko darkera) koji nas tramvajem vode na tešku periferiju gde u popodnevnim časovima treba da bude pank koncert. Pevaju nam u tramvaju Pekinšku patku! Međutim, koncert je već završen. U pet popodne?! Uveče smo već u nekom fensi restoranu gde se okuplja elita Bugarske. Prvo neće da nas puste unutra jer smo klinci, ali kad kažemo da smo iz Beograda, odjednom je sve u redu. Za kraj idemo u neki bar gde se svira Lambada… Noću se šetamo gradom, nema nigde nikoga. Kao da je policijski čas.

Ostajemo još dva dana, policija ništa nije uradila, nisu ih pronašli. Shvatamo da je vreme da se krene kući, jer ići dalje za Bukurešt i druge gradove više nije imalo smisla. Nisam imao stvari, a raspoloženje mi je bilo na nuli. Poslednji dan, iz očaja palim svoju prvu cigaretu u životu i od tada sam pušač. Avantura je neslavno završena, a moglo je sve da bude fenomenalno. Samo da nisam poslušao svoju majku. Posle svih ovih godina, od svih tih planiranih gradova video sam samo Budimpeštu i nesrećnu Sofiju.

Podeli s drugima