maksimir

Nedavno emitiran prvi dio dokumentarca „Nedjelja 13.“ podsjeća na događaj na zagrebačkom stadionu u Maksimiru koji se zbio prije 25 godina. On itekako opominje za budućnost, ne samo navijače Dinama (Bad Blue Boyse) i Zvezde (Delije)

Zoran Tučkar

Citat Borisa Mutića iskorišten u naslovu na poznate nerede na stadionu u Maksimiru govori sve. Kako vrijeme odmiče, neredi na Maksimiru 13.5.1990. su, neovisno o navijačkoj skupini, dali dva opasna opravdanja koja su se počela koristiti vrlo često: u redu je tući policiju, i u redu je na silu odgovoriti silom. Gledajući snimke te nikad odigrane utakmice možemo vidjeti kamo nas je, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, odvela tolerancija na nasilje. Zahvaljujući odvratno traljavoj reakciji policije, i jedna i druga strana je našla dobru interpretaciju za svoje ispade, a tolerancija na različito mišljenje koja tek što je ušla u modu, na ekspresni je način dobila svog malignog brata blizanca u vidu zveketa oružja. Gledamo li te arhivske snimke, nećemo dobiti dojam da je prošlo 25 godina od toga, prije bismo rekli da je prošlo 25 dana. Govor mržnje je i dalje na tribinama, povijesni revizionizam (koji je u to doba tek izašao iz jajeta) i danas je u punom jeku, i Bog zna zašto se to mora odvrtjeti opet. A policija, unaprijed s isprikom u očima čuvala je razne kreature raznih namjera.

Tada su se stidljivo počeli spominjati likovi koji su trebali ostati prošlo svršeno vrijeme, samo je razlika u tome s koje strane granice gledamo, a danas njihova imena praktički služe kao šlagvort za kafanske rasprave i dalje gacanje u blatu moralnog i materijalnog siromaštva. To je doba kad je medijska zvijezda polako postajao Željko Ražnatović Arkan, što dovoljno govori o snazi urušavanja društvenih vrijednosti. Moć stadiona je uvelike počela koristiti politika: Zvezdaši su počeli pjevati po novom antifašističke, a po starom četničke pjesme, u Zagrebu su se kočili natpisi „BBB za HDZ“, a zvučna podloga bili su razni ustaški povici.

Maksimirski neredi ostaju u sjećanju kao zlokobna opomena što se događa kad institucije izgube svoje uzde. Mlada Dinamova superzvijezda Zvonimir Boban, koji će poslije postati jedan od umjerenijih, slobodno razmišljajućih ljudi sa širim kutom gledanja od prosjeka hrvatskog nogometa, učinio je nešto što se u civiliziranim zemljama plaća karijerom: udario je policajca. Ispostavilo se da će to biti ultimativni moment za karijeru i za kapetansku traku hrvatske nogometne reprezentacije, odnosno s time mu je popularnost samo narasla. Boban je udario policajca i ispao je poput rock zvijezde!

Iako se divljanje Zvezdinih navijača i danas po Zagrebu 13.5.1990. spominje kao vandalsko i barbarsko, njihovi hrvatski konkurenti će se poprilično potruditi da budu upamćeni u Europi po izgredima sličnog intenziteta: neki pripadnici Bad Blue Boysa će demolirati Auxerre nekoliko godina poslije, dok je Torcida (između ostalog) svoj bijes iskaljivala na automobilima zagrebačkih registarskih oznaka. I Dinamo i Hajduk su se naplaćali toliko kazni, da bi sigurno već skupili deset markica za popust. O ludosti takvih postupaka postoje nadrealne anegdote, od kojih rado spominjem onu o mom dragom zagrebačkom susjedu koji, iako je rođen, odrastao i živi u Zagrebu, veliki Hajdukovac. Prijateljevao je sa svim viđenijim navijačima Dinama, spašavao ih je pred naletima Torcide, oni su njega spašavali pred naletima nasilnijeg dijela navijača Dinama Bad Blue Boysa. U preko 25 godina navijanja za „krivi klub“, batine je pobrao – skoro jednom. Vozeći se automobilom zagrebačkih oznaka u Split na utakmicu Hajduk – Dinamo, blizu Vodica kod Šibenika naišao je na „sačekušu“ ljutih Hajdukovaca, pripadnika organizirane navijačke skupine Torcide. Vještim vozačkim potezima spašen je i auto i lični opis.

Na žalost, agresivnom ponašanju na stadionu još nije promijenjen lični opis, a krajnje je vrijeme da se počne učiti na temelju loših iskustava, teških zabluda i povijesnih neistina. Ako ne radi nas, onda bar radi naše djece koja su zaslužila živjeti u okolini koja je manje zatrovana. Bilo bi lijepo znati da njima možemo ostaviti i još nešto osim tečaja jezika i jednosmjerne karte za Njemačku.

Podeli s drugima