bora

Svanulo je iznad Crkve sv. Marka/čistači u žutom ulice su prali/kući su se vukli parovi iz parka/šta smo mogli mi smo jedno drugom dali… Dobro jutro!

Zoran Tučkar

Ako Vam ovi stihovi zvuče poznato, i trebali bi: to je uvodna strofa pjesme Dobro jutro Riblje čorbe. Prošle nedjelje u Zagrebu, na srpski Dan državnosti, 15. 2, riječi ove pjesme decentno su opisivale inauguraciju nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Bio je vedar, relativno topao dan, i ispred Crkve sv. Marka u Zagrebu se, kao pet puta do sada se odvijala priredba koja je bila dobro zamišljena, solidno izvedena, ali je svejedno ostavila gorak okus u ustima, kao onaj „trulež od duvana“ koji Bora u ustima vuče. Ponašanje Kolinde Grabar Kitarović i njen govor su bili najbolji dio cijele priredbe: govor je davao nadu, te je sadržavao sve što glasači lijevog političkog spektra, pripadnici nacionalnih i drugih manjina, obespravljeni, ili na bilo koji drugi način izigrani građani žele čuti. Što će se od svega toga obistiniti, vidjet ćemo vrlo brzo.

Prekrižio sam prste za troje ljudi da će ova inauguracija biti inauguracija njih kao državnika, na dobrobit cjelokupne „jugoistočne Europe“, „ex-regije“, „ex-ex-Jugoslavije“. Državnik je osoba koja je spremna pogaziti svoja uvjerenja i načela, predizborne slogane i obećanja, donijeti nepopularne odluke, ako je to jasno i nedvosmisleno u cilju prosperiteta svih građana neke države i najviših humanih ciljeva. Inicijativa francuskog političara Roberta Schumana za osnivanje Zajednice za ugljen i čelik (u koju bi bila uključena i Njemačka i Italija) primjer je državničkog poteza – bilo je to samo 5 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Sada, imamo tri lokalna kandidata. Dakle, krenimo redom:

Prvi kandidat je, logično, Kolinda Grabar Kitarović. Bila je to njena inauguracija, imala je po svim kriterijima lijep govor. Među njenim VIP gostima našao se svakakav šljam, od osuđenih dilera preko ratnih huškača i sijača netrpeljivosti. Čovjeka hvata podsmijeh kad u prvim redovima Đuro Glogoški (prije nekoliko dana srdačno dočekao osuđenog ratnog zločinca), Milan Bandić (trenutno u procesu zbog korupcije) ili Tomislav Horvatinčić (sudi mu se za nesreću jer je upravljao jahtom gde je dvoje Talijana izgubilo život) slušaju priče o „nultoj stopi tolerancije na korupciju“, o „ostavljanju podjela i zabluda povijesti“, o „solidarnosti prema potrebitima“. U tu skupinu na žalost spada i Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ, koji svojim malignim stavovima stvara dodatni razdor, poput legendarne ćirilice u Vukovaru (HDZ je donio zakon o ćirilici u Vukovaru, SDP ga proveo, a HDZ je protestirao protiv provođenja). Nije čudo stoga što bih volio da se Kolinda prema dotičnim likovima ponese kao neimenovana partnerica prema Bori. Dakle, ispred HDZ dobila je izbore, svi su skupa proslavili, zapili i zamezili, a sada – hvala i doviđenja:

„Cele noći ti si forsirala konjak,
Jutro kvari sinoć započete veze,
Zorom si me šutnula k’o poslednji dronjak,
ja sam ti uz piće došao k’o meze.“

Drugi je Aleksandar Vučić, koji je svojom nenametljivošću „polako i sigurno bežao u tišinu“. Iako se Vučić cijelo vrijeme inauguracije ponašao gospodski, bit će s Kolindom mnogo teških razgovora i testiranja gospoštine, no problemi se jednostavno trebaju rješavati. Vučić će, u cilju približavanja Srbije Europskoj uniji, morati činiti kompromise i prilagođavati svoju politiku, a to će, budimo realni, morati činiti i Grabar Kitarović. Jednom je prilikom, tijekom rješavanja hrvatsko-slovenskih sporova, Zoran Predin rekao kako znamo da je međudržavni problem riješen: tako što su šefovi država sastanak dogovorili u nekom nepoznatom mjestu, iz kojeg su oboje izašli pokisnutih lica i ne baš pretjerano razgovorljivi. Sad će biti red da se Grabar Kitarović i Vučić dogovaraju. Bit će teško njima, ali i nama. Jedno su predizborna obećanja i najave, a drugo je realitet.

A treći kandidat je aktualni hrvatski premijer Zoran Milanović. Dok su na Kolindinu zahvalu prethodnicima Mesiću i Josipoviću „u daljini lajali (zapravo, više su zavijali) džukci lutalice“, aktualni je premijer dotičnoj dvojici inatljivo pljeskao. Svojim „lavežom“ dio Kolindine svite se upravo predstavio u pravom svjetlu: kao obična fukara. To je onaj „trulež od duvana“, gorak okus koji ostaje u ustima, a Milanović je ispao „frajer“ kojem nije problem suočiti se bilo s kime i braniti bilo koga. Iako su iz iste stranke, odnos premijera Milanovića i predsjednika Josipovića nije bio idealan. Surađujući s predsjednicom, Milanović će trebati imati još više volje za nadilaženje ideoloških mimoilaženja te stranačkih interesa. Iako do izbora ima još malo, Milanović je pokazao sposobnost poput zapjenjenog pjetlića braniti neke potrebne, ali nepopularne odluke.

Neka je sretno svima trima.

Podeli s drugima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •