Ratovi usred igara

Atena, glavni grad Grčke, kolijevke teatra i olimpizma bila je predodređena da za Eurobasket 1995. ponudi najbolje od obojeg. Dvadeset godina od napuštanja postolja hrvatske reprezentacije, Slovopresov zagrebački dopisnik sumira utiske

Zoran Tučkar

Bio je to prvi put da, nakon ukidanja sportskih sankcija SR Jugoslaviji, reprezentacija te zemlje dolazi na neko natjecanje. Iako je svih 12 reprezentacija sudionica bilo poznato, FIBA organizira dodatne kvalifikacije i proširuje natjecanje na 14 sudionika. Bugarska, Turska, Estonija, SR Jugoslavija te Bosna i Hercegovina igraju dodatne kvalifikacije. Reprezentacija BiH odbila je izaći na teren protiv SRJ, pa je rezultat registriran 20:0 za SRJ, koja se s Turskom kvalificirala na završnu smotru.

Prvenstvo je bilo obilježeno kvalitetnom košarkom u kojoj su briljirale jugoslavenska i hrvatska reprezentacija, svaka u svojoj grupi, a pomalo iz drugog plana favoritima se priključila i litavska reprezentacija predvođena najboljim skakačem prvenstva, konačno zdravim Arvidasom Sabonisom i srčanim Šarunasom Marčiulionisom, inače najboljim strijelcem turnira, koji je poslije proglašen za MVP-a prvenstva.

 

 

U finalu je dvorana domaćin, Olimpijski centar O.A.K.A. postao kloaka. 41 koš i 9 trica Đorđevića postala sporedna vijest, 32 koša i 8 asistencija Marčiulionisa također, kao i dvoboj titana Divca i Sabonisa. A nije trebalo. Tendenciozno suđenje, (pre)vatreno grčko navijanje i kratkotrajno napuštanje terena reprezentacije Litve uslijed lošeg suđenja smjenjivalo se poput stanja groznice. Istini za volju, poslije je Zoran Čutura komentirao u magazinu Košarka kako suđenje nije bilo ništa tendencioznije nego na utakmicama prve hrvatske lige.

 

 

Samu dodjelu medalja krasio je još jedan nesportski potez, koji Divac, Đorđević, Sretenović i ostali kao sportaši nisu zaslužili, a to je napuštanje postolja igrača i stručnog vodstva reprezentacije Hrvatske kad je proglašen pobjednik natjecanja – reprezentacija SR Jugoslavije. Prema meni dostupnim informacijama, nitko u reprezentaciji SRJ niti u stručnom stožeru nije ikad imao ratnohuškačku retoriku niti kontroverzne izjave koje bi se mogle izvaditi i upotrijebiti u općoj ratnoj propagandi nabacivanja lažima. Nitko iz tadašnjeg jugoslavenskog sastava nije se ponašao kao, recimo, Joe Šimunić. Istina, Vlade Divac je imao incident sa hrvatskom zastavom 1990. u Argentini i to je bilo sve od putra na glavi. Poslije je rekao da je on igrao za Jugoslaviju i da bi tada, 1990., to isto učinio i sa srpskom. Da je svaki sportaš neovisno o nacionalnosti kao Divac dobio „pranje glave“ po medijima zbog nestašluka povezanih s politikom proporcionalno , vjerojatno bi novine bile dvaput deblje.

 

 

Neki će reći za hrvatsku reprezentaciju: „sa postolja su sišli da se nikad više ne bi vratili“, no to je dvojbena teza. Dalji neuspjesi hrvatske reprezentacije više su vezani uza starenje i probleme s ozljedama nositelja igre, besmislenim prepucavanjem po medijima, i u krajnjoj liniji, čudnim odlukama Hrvatskog košarkaškog saveza koji je trenere postavljao sezonski. Čak i da su hrvatski sportaši ostali na postolju – opet ne bi bilo medalje 20 godina, jer je u samoj organizaciji hrvatske košarke bilo previše svega, samo ne košarke. Osim toga, hrvatski treneri su imali jednu generacijsku rupu, između stare garde Mirka Novosela i Petra Skansija (obojica podjednako zabavljena i drugim biznisima) te tada mladih trenera Ace Petrovića, Jasmina Repeše i Nevena Spahije je dvadesetak godina razlike. Jedino je često marginalizirani Željko Pavličević (rođen 1951) imao zapaženu karijeru u hrvatskoj trenerskoj generaciji između njih.

 

 

Negdje 2010, snimljena je pjesma koja možda najbolje opisuje taj trenutak 2.7.1995. Pjesnik je Damir Avdić, a pjesma se zove Bratstvo i jedinstvo, i završava stihovima „Bratstvo i jedinstvo je završilo, vrijeme je da se upoznamo kakvi stvarno jesmo“. Tada je to vrijeme počelo teći. Bilo je to vrijeme koje je pokazalo i sumrak sportskih sankcija kao nekakve kazne. Ona nije dovela ni do kakvog pomaka, naprotiv. Jedva da je bila ukinuta, slijedila su nova krvoprolića, strašnija nego prije.

 

 

U tom trenutku, Hrvatska i SR Jugoslavija se međusobno nisu ni priznale, štoviše, jedna je u tom momentu potpomagala terorističku paradržavu smještenu na teritoriju druge. No, s tim ni Savić, ni Bodiroga, ni Kukoč, ni Rađa  nisu imali ništa. Desetak dana nakon finala Eurobasketa dogodit će se masakr u Srebrenici u Bosni i Hercegovini i bit će pokrenuta agresija na bihaćku enklavu. Reprezentacija Bosne i Hercegovine donijela je razumljivu, ali nesportsku odluku već ranije, na dodatnim kvalifikacijama. Hrvatska će za malo više od mjesec dana pokrenuti inače legitimnu vojnu akciju praćenu serijom ni po čemu opravdanih i ni po čemu legitimnih ubojstava, pljački, paleža, a ratni košmar će dovesti do iseljavanja cca 220 tisuća civila.

 

 

Ovo više nije antička Grčka gdje se prekidaju ratovi da bi se odigrala Olimpijada. Ovo je Europa u stoljeću ratova, a FIBA kao takva – izgubljena u dnevnopolitičkim igrama. I koga bi u takvim okolnostima bilo briga za košarku i majstore loptanja pod obručima, članove nekadašnjeg najboljeg bijelog tima svih vremena od kojih su mnogi i dalje međusobno njegovali prijateljstva?  Uostalom, kako u ratu prvo pogiba istina, bilo kakvo presrdačno pozdravljanje igrača suprotstavljenih timova bilo bi u tadašnjim, često politički intoniranim medijima označeno kao nacionalna izdaja. Divac je poslije pričao kako se s Kukočem i Rađom sastajao na tajnim večerama tijekom njihovih boravaka u NBA ligi. Zoran Sretenović, srpski John Stockton, splitski je zet i sudjelovao je u ispisivanju najsvjetlijih stranica klupskog sporta dalmatinskog grada, osvajanju trostruke europske krune. „Sretu ne bih mijenjao ni za jednog playmakera na svijetu“, rekao je svojevremeno Toni Kukoč.

 

 

A kako od ludila uvijek ima još luđe, sjetite se da su Bodiroga i tadašnji izbornik hrvatske reprezentacije Aco Petrović rođaci. Unuci brata i sestre Petrović se tako na dodjeli medalja nisu pozdravili i nisu si čestitali. Odnosno, ako i jesu, to je valjda bilo, kako bi dragi Indexi rekli, negdje na kraju u zatišju. Naravno, u Ateni nije bilo privatno druženje, nego predstavljanje svojih zemalja, i to predstavnika onog najboljeg što su te zemlje imale, košarkaša, i to pod nevidljivom rukom onog najgoreg, a to je politika. Koji je to opravdan politički razlog da dvojica ili trojica prijatelja iz različitih zemalja, koji se ni o kakve moralne ili konkretne zakone ogriješili nisu, niti su potpomagali nikakve sumnjive organizacije, moraju skrivati svoje prijateljstvo? Da je hrvatska reprezentacija ostala na postolju i slušala himnu tada u Hrvatskoj nepriznate SRJ, bi li bilo više ubijenih, ranjenih, siromašnih, bi li bila veća materijalna šteta nego što je bila sad? Ako su se politička vodstva, koja su i ispala kriva za nešto od svega što se dogodilo u devedesetima, stalno sastajala i rukovala, zašto onda isto to nisu smjeli košarkaši, koji nisu bili krivi za ništa?

Ukratko, tada smo se počeli upoznavati kakvi jesmo. Strah od metka je ubrzo postao passe, nekoliko godina nakon 2.7.1995. u modu će ući strah od „drukčije krvi“ i strah od otkaza, pa ples na glavnom „flooru“ ne prestaje sve ove sezone. A kako albanska poslovica kaže, prestrašen čovjek je napola pobijeđen čovjek.