I nekako sam to obavio, iščupao iz sebe taj apsces ljubavi i počeo da živim kao normalan čovjek



Pavel

Ponekad nam se sumorna jesen istovremeno zavuče u kalendar i u srce, te onda nesretnom pacijentu ne ostaje ništa drugo nego da se urgentno dokopa štogod: kolibe, peći na drva, dobre knjige i flaše nečega što se ispija sporo i uporno. U bijegu je spas, al’ nije baš da skroz dangubim kad šmugnem negdje daleko po svoju terapiju – iskoristim ta šugava kišna popodneva da obavim veliko spremanje i čišćenje duše. Izvjetrim, presložim, a bogami ponešto i okrečim masnom i polikolorom u tri ruke pa da se, kad završim, ni naslutiti ne može šta je tu davno nekad pisalo, ko je koga volio i ko se kome zaklinjao na vječnu ljubav.

I usred zadnjeg pospremanja, ne znam ni odakle, ni iz koje tamne dubine, izvukoh jednu prašnjavu pričicu o ruskom ljekaru, izvjesnom Leonidu koji se šezdesetih godina prošlog vijeka zatekao na Antarktiku kao član sovjetske polarne ekspedicije. Dabome, zimovanje na Divčibarama i polarna ekspedicija nisu ista stvar, Ruje su bile okovane ledom i silnim bespućem i totalno izolovane od ostatka čovječanstva što vam je manje-više upravo onako kako se osjeća friški emigrant koji dočekuje svoju prvu Novu godinu u Kanadi.

U neko doba dr Leonid je počeo da osjeća tegobe, mučninu i bolove u stomaku. Naš Leonid nije bio glupko, умная голова je začas ukapirala da se radi o upali slijepog crijeva. Budući da je bio jedini ljekar u ekspediciji i da je slijedeći brod dolazio tek za godinu dana, znao je da je situacija vrlo ozbiljna. Odlučio se na očajnički korak… Uz teški napor, skrhan bolovima, pripremio je operacionu salu, podijelio zadatke i zaduženja petorici članova ekspedicije i onda prionuo na opasan zahvat – sam je sebi odstranio slijepo crijevo.

Čin vredan divljenja, nema tu šta, ali sjetilo me to na jedan jednako odlučan i očajnički korak, ono kad sam onomad sebi otvorio srce, dušu i pamet i onda dugo, dugo svrdlao, kopao i konačno sam sebi iščupao gnojni patrljak ljubomore koji me je godinama bolio i razdirao.

Niste nikada bili ljubomorni? Ne znate kako to izgleda?

Pa evo, zamislite da imate prijatelja koji se seli u neku od prekomorskih kolonija krcatih blagostanjem svake sorte i eto baš vama je zapala čast da usvojite negovog šarplaninca stokilaša, krvožednu dlakavu neman koja kidiše na sve što stigne – poštara, komšiju, brata od tetke, druga iz školske klupe, molera i tako dalje, onako sve po spisku, trebalo ili ne.

I nekako sam to obavio, iščupao iz sebe taj apsces ljubavi i počeo da živim kao normalan čovjek. Davno je to bilo, ima bogme dana kad uspijevam ubijediti samog sebe da su rane sasvim zacijelile i da lakše dišemo ne samo ja nego i svi oni silni poštari, moleri i braća od tetke…

Ali opet… Ponekad mi se čini, strašno mi nedostaje to pašče, ljuta kuja koja brani krhku ljubav od ostatka svijeta. Nikad neće biti takve beštije, niti takve ljubavi…

A vi? Imate li u svojim grudima štogod ljubavi vrijedno da je branite?

Branite je, mili moji, svim i svačim, branite do posljednjeg daha, branite od svega i svakoga, od poštara, komšija, braće od tetke i tetkine braće, drugova i drugarica iz školske klupe, molera i švalera, a ponajviše od razuma i ravnodušnosti, što će reći – od samog sebe.

Onako, do posljednjeg daha.

 

Podeli s drugima
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
    5
    Shares