Noć sa glavom u torbi

Dvije dekade od Oluje, to je događaj koji je zauvijek ostavio odgovor na pitanje: „Gdje ste bili kad je počela?“. Bio sam veoma blizu fronte, a da to nisam ni znao. Bog me čuvao. Naučio sam kako u životu Bog čuva samo pijance i budale. A ja nisam pijanac

Zoran Tučkar

U ljeto, te 1995, privikavali smo se da se do rodnog mjesta moga djeda u srednjem Jadranu vozi zaobilaznim putem, da možda tu i tamo čujemo neki „bum“ s bilo koje strane, da put traje dulje, te da će kućici koju nam je rahmetli djed ostavio u amanet trebati malo više čišćenja da se uklone posljedice višegodišnjeg prisilnog apstiniranja od dolaska ondje. U samom mjestu nije bilo ratnih operacija, no vlasnici kuća na privremenom boravku u Beogradu i mjestima na tom potezu mogli su očekivati miniranje i slične nepodopštine. Kako se bližio kraj srpnja(/jula), tako se program na radiju, a bome i na televiziji upadljivo mijenjao: muzički je program bivao sve zasićeniji novokomponovanim domoljubnim budnicama, dok su šefovi odmetnute paradržave na području Hrvatske bivali opisivani sa sve više detalja iz horror filmova. Nešto se spremalo, i majka, danas pokojna baka i ja nismo htjeli čekati. U četvrtak 3. kolovoza u 23 sata, sjeli smo na autobus za Zagreb. Vožnja je bila kao i svaka druga, s tim da je svako malo iskakalo kakvo vojno vozilo. Odmah na početku, majka je napala konduktera jer nismo dobili ona sjedala koja su pisala na karti, a još smo platili rezervaciju. „Gospođo, sidite di ima mista“, odsutno je promrmljao kondukter, ne obazirući se na krvoločan pogled moje majke.

Vozač je puštao program kakav već očekujete od vozača autobusa, dakle, čarobni četverokut Jasmin Stavros – Magazin – Zlatko Pejaković – Alka Vuica. Malo se i drijemalo, uostalom kraj ovakvog muzičkog programa i nije se problem praviti gluh. Na pola puta između Senja i Karlovca, policajac je preusmjerio autobus na neki makadam na kojem se nije moglo spavati. Vozač je upalio radio, na kojem je poznati spiker čitao vijesti tonom ratnog poglavice uz povremeno ritualno bacanje kletve na neprijatelja. Postalo je službeno: od sad svi imamo glavu u torbi. Autobus je vrludao po nepoznatim i očito sporednim cestama da bi se u jednom trenutku ukazala tabla – slovenska granica. Nismo je prešli, ali smo bili blizu. Kako bi rekao pokojni Paja Vuisić čiji je duh bio utjelovljen u onom dalmatinskom kondukteru: „Kome se ne sviđa, može dalje peške!“.

 

 

„Jeste li vi normalni?“, zavapio je moj otac kad nas je vidio da smo stigli u Zagreb. „Počeo je napad“, uzviknuo je, na što smo upalili sve televizore u stanu i slušali vijesti. Idućih nekoliko dana provedeno je u euforičnom raspoloženju, jer je konačno zbačen poput tumora maligni te marionetski režim čiji su projektili uneredili zagrebačku Dječju bolnicu i zgradu moje gimnazije (i jedno i drugo desecima kilometara daleko od bilo kakvih vojnih objekata), jedino što je „kvarilo“ raspoloženje bili su povremeni kratki kadrovi Human Rights Watcha, UN i drugih organizacija o kršenju ljudskih prava. „Taman kad se poveselimo jer nam je zemlja konačno oslobođena, evo njih da seru“, prokomentirao je susjed.

 

 

„Sretan im put!“, euforično je uskliknuo tadašnji hrvatski predsjednik, a beskrajne kolone traktora i automobila bile su prikazane poput neke groteskne komedije u kojoj odlazi cirkus iz nekog grada. „Iz Vukovara smo odlazili s vrećicama, a vidi ti njih, na traktoru!“, vikao je čovjek u kvartovskoj birtiji. „Tko vas tjera da idete? Možda savjest zbog Škabrnje?“, nadovezao se drugi. Danas nedvojbeno ljudska gesta američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraighta, koji je sjeo s izbjeglicama na traktor, u poznatijim hrvatskim medijima bila je popraćena s općim podsmijehom.

 

 

Supruga maminog rođaka lička je Srpkinja koja posljednjih pola stoljeća živi u Zagrebu, no ono što je mnogo važnije, nikad ne ostavlja nikog u nevolji – nije ni onda, a ni danas. Usputna posjeta mojoj familiji, koji dan nakon kraja „Oluje“ dobila je tmurne tonove: „Oni dolaze kamionima i pljačkaju kuće. Jednog dedu su pretukli i pustili da umre!“, govorila je u dahu. „Ma ne… Nisu oni takvi idioti da to rade. Tko bi takve pustio na frontu? Osim toga, tu je vojska, tu je policija…“, umirivala ju je moja baka. „Ali stvarno, vjerujte mi, tamo je užas“, nije se dala smesti. „Kraj tolikih promatrača i svega da netko to ide raditi… Zašto bi to itko normalan radio? Sve je to propaganda. Takvi idioti nemaju što raditi u vojsci.“, nije odustajala ni baka. Gledali smo je u čudu, a meni je danas žao što joj odmah nismo vjerovali i što su ljudi zlostavljani, ubijani i, na svirep način (kako samo hrvatska birokracija zna), protjerani. Vijestima na državnoj televiziji prvo su negirani navodi organizacija za ljudska prava, a potom diskretno potvrđivane kako „Ima nešto malo istine u tome“. Konačne brojke su poražavajuće: ovisno o izvoru, između 667 i dvije tisuće civila najvjerojatnije srpske narodnosti izgubilo je život, a 220 tisuća hrvatskih građana odlučilo je pod manjom ili većom prisilom ili pak suočeno strahom zauvijek napustiti Hrvatsku.

 

 

Nisam birao hoću li se roditi kao Hrvat u Zagrebu ili kao Srbin u Kninu. Rodio sam se kao ovo prvo. Imao sam puku sreću što moj autobus nije pogodila granata. Mogao sam ostati bez majke, bake, ruke ili noge. Ali nisam. Jer Bog čuva pijance i budale. A ja nisam pijanac. Neki drugi ljudi koji su svoju nacionalnost, mjesto te vrijeme rođenja te autobus mogli birati isto kao i ja, nisu bili te sreće. Pred njima je bilo previše vremena agonije i prevelike patnje. A povijest se ponavlja i pokazuje kako smo kao ljudi godinama stariji i ništa pametniji. Kao što nije upitno oslobađanje Istre od talijanske okupacije, tako nije upitno oslobađanje dijelova Like, Banije i Korduna od odmetnutog režima. Ratni pobjednici su se 1945. obračunali s njemačkom i talijanskom manjinom. Bilo je nebitno tko je kriv, važna su bila samo krvna zrnca. Rođeni Puljanin, tada četrnaestogodišnjak Sergio Endrigo, dobro je zapamtio poratni progon i ovjekovječio ga u pjesmi „1947“. No, ni tužna Endrigova sudbina, ni potresna pjesma nisu spriječili da se slično ponovi, u raznim kombinacijama na području nekadašnje Jugoslavije, a bome i igdje drugdje u svijetu. Pulski umjetnici su se 65 godina poslije naklonili svom sugrađaninu albumom „1947 hommage a Sergio Endrigo“. Bez obzira na to skriva li se među 220 tisuća nesretnika koji su otišli iz Hrvatske novi Endrigo ili ne, nadam se da će proći manje vremena da službeno hrvatsko vodstvo nevinim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti izrazi ljudsku gestu sućuti zbog patnje koju su proživjeli i zbog aljkavog i sporog suđenja divljacima, pljačkašima i ubojicama koji su maltretirali ono malo ljudi što je ostalo u Hrvatskoj.

 

„Teško je drugima izraziti sućut
Tvoji će te šutnut’ a oni pljunut’
Zloupotrebit’, u novi sukob gurnut’
I tako će vatre opet buknut’
Teško je drugima izraziti sućut
Tvoji će te šutnut’ a oni pljunut’
Možemo drugima izraziti sućut
Ili još 20 godina ovako u krug!“

(Adnan Hamidović Frenkie)