sneaks

Za jubilarno izdanje naše suvišne zanimacije i dalje smo u, pogađate, 2015. godini!

Marko Nikolić

Prvi put, pasusi imaju mali uvod: naime, čuveni marksistički teoretičar Ernst Bloh se, između ostalog bavio prirodom vremena koje je podelio na prirodno, tj. ovo koje vidite u donjem desnom uglu, i istorijsko, mnogo zgusnutije i življe, krcatije događajima, koje se odlikuje, ko bi rekao, istoričnošću. Na primeru Srbije sve će biti mnogo jasnije: iako je u njoj nominalno 2016. godina, istorijski se u njoj preklapaju i 1389, i 1945, i 1987, i 1991, i 1999, pa čak i 2003. i 2008, zavisi gde ste se već sapleli. Svaka od tih godina ima neki svoj pristup prema realnosti iz kog izvodi stav prema svim ostalim godinama tako da 2016. prestaje da bude realna činjenica, iako je, da zatvorimo krug, nominalno ona jedina na snazi.

Kada je već tako, ništa nas ne sprečava da se još malo pozabavimo prethodnom godinom za šta ima više razloga: neki su lični (nemam vremena), neki su opšti (ostali, da ne kažem kolege, pošto takvi imaju neku materijalnu naknadu za bavljenje ovim poslom, koji vam preporučuju muziku vam nisu javili baš za ova izdanja (između redova: truli su :)); između redova 2. deo: upali su u kolotečinu interneta koja odgovara njihovim projektovanim senzibilitetima, baveći se resavskom školom glorifikacije diktata umirućih zapadnjačkih časopisa/jednih te istih, mahom dosadnih sajtova, na tragu vučićevskog dodvoranja belosvetskim hohštaplerima i krvolocima). Najzad, osećam da tako treba, a to je verovatno i jedini razlog vredan pomena.

Sneaks – Gymnastics (Sister Polygon / Danger)

Sneaks1

 

 

Svedeno ledeni zvuk ovog one-woman banda (čini ga pevačica, basistkinja i programerka ritam mašine Eva Moolchan koja svira u još jednom vašingtonskom bendu čije vam ime neće značiti ništa a ionako sam ga zaboravio) podsetio me na ne tako davne slične domaće pokušaje u vidu Multietničke atrakcije i Stuttgart Online i pomogao mi da shvatim zašto su mi oduvek bili dosadni, a za ovaj album odgovorno tvrdim da ćete u skorije vreme teško provesti uzbudljivijih 13 minuta i 44 sekundi, koliko ište njegovo preslušavanje. Evo i u čemu je stvar: Evi je pošlo za rukom i glasnim žicama da novotalasnu vožnju basom a la Gang of Four i A Certain Ratio osveži i prilagodi tako da on zvuči i nenametljivo i šarmantno u svojoj nepretencioznosti, dakle sve suprotno od napornih, abrazivnih pokušaja prozvanih domaćih imena. Da, da – pop je tamo negde zabava, a ovde je i dalje uglavnom mučenje u nemogućnosti ovaploćenja normativnog kulturrasizma. Ako vam je vrednosno neutralno ali senzibilitetu bliska tautologija koja glasi: Punk = Pop, Sneaks će vam biti neodoljiv. Prezentovano zadovoljava kriterijume naivnosti i nevinosti kroz koje se provlači lepota mladalačke konfuzije, dokonosti i zajebancije potopoljene u duboko ličnu mikrokozmu potrebe da zabaviš/osmisliš samog sebe, a ženski princip koji svemu kumuje doprinosi i registrovanju dobrodošle dimenzije iščašene erotičnosti. Najzad, album deli ime sa legendarnim sastavom iz Rume koji je sredinom devedesetih sličnim oruđem najfrenetičnije uspevao da dočara atmosferu slobizma. I jedno i drugo je kul, na svoj, dijametralno različit način – onoliko koliko se strujno šokiranje očaja uspavane vojvođanske ravnice razlikuje od uravnoteženijeg gibanja kroz Vašington, što naravno ne treba da se shvati u nekom kvalitativnom smislu jer ste onda očigledno promašili lokaciju i bilo bi bolje da okajete svoje kosmopolitske grehe tako što ćete čim pre dakle odma’ pomoći migrantima tragovima estradnog čovekoljublja Gordana Paunovića i Jelene Milić, recimo… ili ćete svoju potrebu za angažovanošću namiriti jednim zapenušanim fb statusom/kanonadom tvitova. U čemu god da ste se pronašli – truli ste kao Kišjuhas. Srećom, ovaj album to nije jer je autentičan kao Koja. (9/10)

 

 

Atlantic Thrills – Vices (Almost Ready)

 

atlantic

 

 

Preporuka za debi album benda iz Providensa pre neku godinu me ostavila prilično ravnodušnim po konzumaciji jer mi je prvenac ušao na jedno a izašao na drugo uvo, ostajući pohranjen u folderu „šta se ovde ikome sviđa/zbog čega ovi ljudi uopšte sviraju“, a čitavo cimanje je obećavalo potpuno drukčiji ishod. Bio sam spreman na ljubav, bolje da ne pričam šta sam dobio. Kada su krajem prošle godine izbacili Vices velikodušno sam im pružio još jednu šansu i šta da vam kažem – album me oduvao. Volite The Black Angels? The Growlers? Zaljubićete se i u Atlantic Thrills… Momci samouvereno pokazuju moć da se garažnim jezikom utisnu u psihodelične usne, sređujući randevu u kome ne manjka ni raspevane melodije ni energije, što su dva neophodna sastojka za prvoklasni gitarski ugođaj jahanja na talasima slobode. Zvečarke šište iza raštrkanih kaktusa u mrkim peskom posutoj pustari po kojoj odmetnici žežu svoje makine u pauzama ispijanja žestine, ali na ovom tripu se ni u jednom trenutku nećete osetiti pogubljeno niti usamljeno. AT su bez sumnje nabavili prave koordinate i znaju gde voze. (8.5/10)

 

 

Dwight Yoakam – Second Hand Heart (Warner Bros Nashville)

dwight

 

I dalje mi je pomalo misterija kako mi je sve ove godine promakla ova faca, ali prvi put smo se sreli na njegovom 15. studijskom albumu koji pamtim kao jedno od lepših slušalačkih iskustava iz prošle godine. Country nije moj fah (iako brojim sitno do nastavka Nešvila), no Yoakam je majstor svog posla, jedna od onih starih kajli koja zna gde je čemu mesto i bez kićenja i afektacija uspeva da pruži razloge za vanredno slušalačko zadovoljstvo. Za razliku od intervjua Miljenka Jergovića ili tekstova Jovane Gligorijević, za koje unapred otprilike znaš šta je u njima i pre nego što si ih pročitao, Second Hand Heart dariva štimung one daleko povoljnije izvesnosti – znaš šta te čeka ali ipak zadržavaš dah jer sve bude maksimalno kad se čarolija desi. Sitna ali krucijalna razlika između proseka i majstorstva, a čitam da je Dwight bio prilično nepopustljiv u pogledu svog zvuka, čak i kad su mu pričali da se neće ‘leba najesti od muzike. Šta da vam kažem, ove godine puni šes’ banki, prodao je skoro 30 miliona ploča, pokupio dva Gremija, glumio u filmovima i gazda je fabrike smrznute hrane (verovatno smrzavaju i onaj leba iz prošle rečenice).  Možda baš zbog te prekaljenosti i trijumfa bazičnosti, kao starog metalca me sve to podseća na AC/DC: zna se formula, to što je već sve odavno odsvirano, a onda se pojave oni i daju ti bespogovoran argument da baš tako i treba, da ponovo pogineš od tih smrtonosnih gitara za koje su i svi oni ginuli, dajući im život na oltar. Moje veliko poštovanje. Zbog Australijanaca sam jedini put u životu bio na stadionu Partizana i proveo se fenomenalno. Otišao bih rado i na Yoakamov koncert, čak i kad bi bio zakazan u lavoru u Humskoj. Znam da se to neće desiti, ali dobro zvuči. (8.5/10)

 

Podeli s drugima