duolog

Primetivši da sagovornici često ne slušaju jedni druge pri neposrednoj komunikaciji, američki filozof Abraham Kaplan (1918-1993) definisao je tu situaciju kao „duolog“

Prema Kaplanu, sve ljudske prilike u kojima svi pričaju a niko nikog ne sluša mogu se nazvati „duologom“. Iako je ovaj termin smišljen krajem šezdesetih godina prošlog veka, čini se da je u eri tehnološki napredne komunikacije Kaplanov termin nikad aktuelniji. „Svi znaju da kada neko sluša vic, on ga zapravo ne sluša – već čeka red da ispriča svoju šalu. Svi znaju da muževi „sa pola uva“ slušaju diskurse svojih žena – i obrnuto“, zapisao je u magazinu Time povodom duologa ovaj nekadašnji profesor filozofije na nekoliko američkih univerziteta, poreklom Jevrejin, doseljenik iz Ukrajine.

Duolog se odvija u „školama, crkvama, na koktelima, u američkom Kongresu i gotovo svuda gde nam nije dozvoljeno da budemo ljudi u potpunosti“, široko definiše ovaj termin Kaplan i dodaje da je „sveto mesto“ duologa učionica: „Prvo profesor govori, a učenici ne slušaju, zatim učenici pričaju ili pišu, a profesori ne slušaju ili ne čitaju.“ „Kada se duolog pomnoži sa sobom punom ljudi – imamo konferenciju“, cinično je primetio ovaj nekadašnji učenik filozofa Martina Bubera.

Duolog ima svoja pravila: „Kada je sagovornikov red da priča, što mu se mora dozvoliti, daju mu se signali da je njegov red, tako što će mu se reći „aha“ ili ćemo se nasmejati onome što govori, kako bi mu se dalo do znanja da je došao red na njega. Takođe, treba se uzdržati od priče o bilo čemu do čega vam je istinski stalo kao ljudskom biću, pošto će to biti protumačeno kao neprijatno intimiziranje.“ Gotovo savršen primer duologa je TV gledalac prikovan za mali ekran. Savršen bi bio susret dva upaljena TV prijemnika okrenutih jedan prema drugom.

Za razliku od duologa, iskren dijalog po Kaplanu nikada ne može biti uvežban: „Ne znam unapred šta će se desiti. Ne znam unapred kakav ću biti ja, zato što sam otvoren prema tebi onoliko koliko si ti prema meni.“ Preduslov dijaloga je ozbiljno slušanje – ne samo sagovornika već i sebe samog. „Čini mi se nemogućim da nešto predajete ukoliko ne učite. Ne možete istinski govoriti ako ne slušate.“ Kaplan zaključuje da nema usamljenijih ljudi od učesnika duologa, niti je išta čudesnije od dva stvarno angažovana slušaoca: „Ako ne kopamo naporno u potrazi za našim identitetom, već nas okupiraju druge stvari, može nam se desiti da nađemo upravo ono što nismo tražili. Ako slušamo, možda ćemo jednom najzad biti u mogućnosti da kažemo: ‘Ovde sam’.“

Podeli s drugima