Lovisyda_11

Finsko šišanje. Do kože

Slobodan Vujanović

Postoji nekoliko razloga zbog kojih je ovaj film dobio ovako visoku ocenu.

Prvi – mislim da mi jedino skinsi-neo-nacisti-navijači idu više na kurac nego skinsi-neo-nacisti i bavljenje tom bagrom me otprilike zanima koliko i stejt of di junion našeg prosvetitelja apsolutiste.

Drugo – većina filmova koji se bave ovom tematikom to čini na predvidljiv način sa crno-belom podelom na dobre i loše junake i uglavnom tupi opšta mesta na još opštije načine.

Treće – u životu sam, pre ovog filma, gledao samo dva odlična filma na ovu temu: White Lies (fala, dimbo) i Apt Pupil. Sada toj kratkoj listi mogu da dodam i ovaj tromudi finski film.

Malo je falilo da Leijonasydän/Heart of Lion/Srce lava bude komedija. Lakoća i ležernost Doma Karukoskija sa kojom je prišao problemu „neonacista u Finskoj“ („zeig heil, zeig heil, white Finland!“ ili tako nešto) impresionira na svakom nivou i prva je stvar koja lomi sve vaše kočnice u neželji da odgledate još jednu tiradu o zlim ćelavim ljudima. Zatim, Dome svoj film ne pravi za NGO timove i njihove navijače. Njegov film podjednako je podjebljiv i prema neo-nacistima, koliko i prema svim ostalim kojima ovi stoje na putu do mirnog i harmoničnog i multikulturalnog života. A lepo je videti da ima novina u prikazivanju njihovih zarđalih desničarskih nazora, pa tako sada oni zloupotrebljavaju demokratska sredstva i „problemu manjina“ u svojoj zemlji pristupaju sa racionalizovanom, patriotskom notom, pa su tako pojedini „manjinci“ viđeni kao poreski krivinari i neplatiše, čime Finska, „kao pravna država“ gubi ono što joj pripada.

Kao i u svakom dobrom filmu, na početku beše ljubav. Nakon uvodne scene koja nam prikazuje još jednu pijanku ćelavaca, tokom koje jednom od najprebijenih učesnika neko iscrta „vaginu“ na ćeli, šovinistički komentar čija će simbolika tek kasnije zaživeti. Nakon toga videćemo jednog od ćelavaca, glavnog junaka Teppoa, kako se snalazi u bedi pristojnog života, potom kod socijalnog radnika. Ali za naš film prva bitna stvar dešava se u kafiću u kome sreće Sari. Ova zgodna, plavokosa Finkinja sažaliće se na našeg siromašnog i zgodnog momka, a potom će njih dvoje kroz vrlo simpatične i duhovite rom-kom momente, kakvih se ne bi postideo ni Apatow, postati ljubavnici. Iako je hemija od prvog trenutka tu, baš kao i Sarina enormna simpatija prema Teppou, do prvog zapinjanja dolazi kada Teppo sazna da Sari ima sina tinejdžera, koji je baš kao i američki predsednik „nigger“. I zove se Ramadani. I, kao i njegov otac, koji živi u Švedskoj, aktivno praktikuje islam.

Međutim, Karukoski ne staje ovde sa komičnim zapletom. Kako se Teppo već uselio kod Sari, a Ramadani pristigao sa raspusta kod oca, dva muškarca moraju da nauče da žive zajedno. Očekivano, Teppo zbog svojih nacističkih obeležja odmah kupi Ramadanijeve simpatije, baš koliko i ovaj njegove kada put do škole počne da uključuje pauze za molitve. U par lakih koraka, Karukoski stvar čvorizuje kada Ramadani odluči da otruje „očuha“, a žrtva ispadne njegova majka. Sari ne samo da preživi, već i otkrije da je trudna. Ali sada mora da ostane u bolnici na lečenju. Tu počinje „naci Kramer protiv musli Kramera“.

Sve do kraja filma, Karukoski ne pušta svoju priču i njen laki ton. Iako sam pokvareno čekao do kraja filma da nečim satre sve što je uradio i pretvori svoje delo u još jedan „angažovani brlog“, to se nije desilo. Oslanjajući se samo na ono šta bi u priči bilo zanimljivo i logično, Karkoski lagano menja i očuha i posinka i kroz niz, često vrlo surovih, situacija čini da se oni zbliže. A sasvim nenametljivo, a ipak sevajući, on nas pušta da vidimo kako „lepe zamisli“ u praksi ne štimaju, kao i kako može doći do „logičkih problema“ u svakoj ideologiji, a naročito onim isključivim.

U nekom trenutku ćemo saznati da je Teppo bio u zatvoru zbog napada na nekog Marokanca, koji mu je silovao devojku, jer se svetio za napad neo-nacista na njihovu komunu, jer su ga oni napali što je došao u njihovu zemlju, jer su oni došli u njihovu zemlju zato što je njihova siromašna, jer je njihova siromašna, jer su ovi došli i kolonizovali je, jer je svet tada bio divlji i necivilizovan meč jačih sa slabijima. A ne kao danas…

Na kraju, Teppo ostaje bez tetovaže finskog grba „lavljeg srca“, ali dobija jedno drugo srce. I Sari je tu, za njega. I film se završava smehom. S obzirom šta se sve desilo možda neopravdanim i nepriličnim, ali preko potrebnim. Suživot je moguć, za neke, ako bude ljubavi. I samo ljubav i iskrena briga mogu da promene stvari. Sve ostalo biće samo jalovi sukobi različitih bagri koje svojim lepim ili vrlo ružnim sredstvima pokušavaju da stignu do cilja sa kojim nemaju „ništa lično“.

Možda zvučim kao budala ili „romantik“ zato što verujem da je „ljubav sve što nam treba“, ali ovakav, poprilično izbalansiran, pristup stvarima sa junacima koji su podjednako i ponaosob dobri i loši, a pre svega „ljudi“, čini da nam problem deluje bliže, stvarnije i, najvažnije od svega – rešivije.

SELEKTAH: 10minus/ 10

Podeli s drugima