bus

Dajte tom vozaču autobusa zagrljaj

Džo Pinsker

Ponekad, kada nekog posmatram kako obavlja svoj posao, ne mogu a da ne pomislim: „Čoveče, ovo mora da je teško.“ Možda je reč o radniku u maloprodaji koji po ko zna koji put poslušno sprovodi mušteriju do odeljka sa posteljinom. Možda je to taksista koji razvozi putnike oko pet izjutra. Uvek je teško reći kome je stvarno teže; možda su taj radnik i taj taksista upravo pristigli iz drugih interakcija za koje su pomislili isto što i ja.

Neki psihijatri su sada progovorili na temu poslova na kojima se najviše dirinči, makar sa stanovišta mentalnog zdravlja. U studiji objavljenoj u žurnalu Socijalna psihijatrija i psihijatrijska epistemologija novembra prošle godine sugeriše se da su neki poslovi depresivniji od drugih.

Koristeći podatke o 214 hiljada žitelja Zapadne Pensilvanije, autori studije izračunali su učestalost depresije u 55 industrijskih grana. Najveća stopa depresije (16.2%) ustanovljena je među vozačima autobusa. Najmanja (6.9%) je nađena među onima koji pružaju „usluge rekreacije i razonode“, što je široko definisana grupa zanimanja koja u sebe uključuje sport, fitnes i izvođačke umetnosti.

Sa ekonomske tačke gledišta, važno je ustanoviti stopu depresije zato što na taj način postaje jasnije koliko je produktivnost na gubitku u odnosu na pitanja mentalnog zdravlja. Prema podacima iz jedne studije ustanovljeno je da depresija godišnje košta (američku) ekonomiju 83 milijarde dolara, od čega veći deo otpada na smanjenu produktivnost na radnom mestu.

Kako autori ove nedavno objavljene studije spremno priznaju, uzorak od samo nekoliko stotina hiljada ljudi iz jedne regije je prilično sumnjiv za generalizovanje na nacionalnom nivou. S tim u vezi, njeni nalazi mogu biti grubo usklađeni sa nalazima ranije rađenih studija na temu depresije u pojedinim privrednim granama. Ono što je sigurno je da je vozačima autobusa opako teško širom sveta: člankom iz 2006. dokumentovano je proučavanje o 50 godina njihovih nevolja.

Jedna od zanimljivih stvari koja može biti urađena s ovim podacima je uočavanje iznenađujućih sličnosti između visokodepresivnih privrednih grana. Istraživači su za poslove sa najvećom stopom depresije ustanovili da teže „iziskivanju čestih i teških interakcija sa javnošću ili klijentima“ i da imaju „niske nivoe fizičke aktivnosti“. Verovatno to objašnjava zbog čega rudari i građevinci anagažovani na izgradnji autoputa – dva fizički zahtevna zanimanja bez previše komunikacije sa spoljnim svetom – imaju tako niske stope depresije.

Za kraj, među zanimanjima čije su stope depresije blizu proseka od 10.45% zastupljeni su i vožnja kamiona, upravljanje ljudskim resursima, rad u restoranu, obrazovanje, inženjerstvo, zdravstvena zaštita i automehaničarski poslovi.

(preveo s engleskog: Marko Nikolić)

 

Podeli s drugima