Ivonin izbor 4-4-2 – Boris Jovanović


Stil, žanr i neočekivani zapleti svrstavaju Ivonin izbor 4-4-2 među retke na ovim prostorima. Osveženje na domaćoj sceni


Aleksandar Đorđević

Kad Boris Jovanović piše o fudbalu, to je najčešće priča u kojoj se jasno prepoznaje projekcija savremenog društva. Refleksija koja se odbija o pojave u tom društvu, koje menjaju pravila igre i doživljaj kibicera. Tekstovi, u kojima su izbegnuta opšta mesta, oslobođeni su nepotrebnog opisivanja stvari, koje se jasno vide na fudbalskoj površini močvare u kojoj živimo. Upravo je tu močvaru uzeo kao scenu romana, kome je fudbal samo povod.

Daleki odsjaj prošlosti koji prati aktere ove knjige, od taksiste koji kaže: „Mogao sam…” do razočaranog oca koji gleda nespretno čedo ispred zgrade. Priča o savremenom srpskom društvu, koje je u knjizi prikazano kao groblje propalih talenata, zapravo je rolerkoster, koji nas vozi kroz životne priče likova pisane u prvom licu. Akteri su zapravo ličnosti koje obitavaju u horskoj elegiji na prednjim sedištima automobila ili za kafanskim stolovima, zbog izbora načina života koji je svakako bio lakši od odricanja profesionalca, uprkos talentu koji im nije manjkao.

Ivonin izbor 4-4-2 (SlovoPres, 2021) je neo-noar, smešten u sadašnjost zabluda i dilema grubo istesanih likova, suočenih sa životom pod ugašenim reflektorima. Kako to obično biva, jedini koji je prošao čistilište u očima drugih, samo je imao sreće. Klasa u životima junaka ove neobične priče ne igra nikakvu ulogu, pa se nje odriču.

Zaplet, ispričan kroz niz ispovesti ljudi, čije ponašanje određuje njihovo zanimanje, ali i nekadašnja pozicija u timu, kreće od pokvarenog golmana, braće razbijača, bekova koji vide sekundu kasnije, advokata koji znaju da prepoznaju šansu, plaćenog ubice koji pogađa ono što na terenu nije mogao, pa do brzog i plašljivog narkomana.

Veći deo radnje smešten je u tami Beograda. Priča nas pre svega vodi od nemačke provincije, u kojoj se završava karijera, do pokušaja da se ekipa nevoljnih saigrača okupi nekoliko decenija kasnije u Beogradu. Motiv poslednje večere, u kojoj je svako Juda bez Hrista, jedan je od potkonteksta cele radnje.

U središtu radnje je nekadašnja klupska lepotica Ivona, koja se samouvereno kladila na jedinog koji će uspeti, ali će se ispostaviti da je njena nagrada ipak bila samo brojanje protraćenih godina, prekrivenih osvetom za kojom vapi jedna žrtva roditeljskog nasilja. Ivona pokušava da napravi izbor u kombinacijama koje se menjaju privremenim savezništvima ili neočekivanim paktovima, oivičenim zavetom ćutanja.

Pred čitaocem se odmotavaju slike današnjice i odrazi lica korumpiranih predstavnika vlasti, sprege institucija i gvozdenih pesnica iz senke. Svi zajedno deluju vodeći se isključivo sopstvenim instinktom. Čak i kad pokušavaju da racionalizuju svoje odluke, postaju svesni da je upravljač ipak u rukama nekog drugog. Svaki od likova sa sobom nosi određeni teret bola i neostvarenih želja. Kroz ovu nesvakidašnju priču autor im daje šansu da se opravdaju i razvežu čvor zapetljane stvarnosti.

Međutim, kao i na terenu, ispostaviće se da je svako od njih nedovoljno sposoban da iskoristi priliku. Jedni su limitirani znanjem, drugi zavisnošću, treći različitim psihičkim stanjima, u kojima je pohlepa najčešći izbor. U knjizi je primetna njihova želja da popune prazninu iz prošlosti i zatrpaju neutoljenu glad za uspehom, iako su nesvesni sopstvene nesavršenosti. Pisac pravi jasan otklon od očekivanja da nekome nešto pripada, ali pokušava da prenese poruku da su sve karte ponovo deljive, baš zbog toga što živimo u društvu u kome nema okamenjenih stvari.

Ovde se kao zaključak nameće pretpostavka da je namera autora bila da se u svetu, u kome nema vremena za velike priče i velika očekivanja, mora napraviti izbor. Za neke od njih izbor je težak, za neke čak i nemoguć, a sve zbog opterećenja sopstvenom prošlošću i žaljenjem za onim što je nekada bilo.

Ono što je takođe primetno jeste da sve stvari, koje mogu da krenu loše po junake ove knjige, bivaju najgore moguće. Međutim, ovde se ne radi o pesimizmu, već o situaciji, gde su na jednom mestu opisani ljudi, na koje se nesreća jednostavno lepi. Jedan od aktera drame primećuje da svi lopovi jedino žele da ukradu komadić tuđeg života, kao deo slagalice, koji nedostaje njihovom sopstvenom. Drugi zaključuje da se krivcima uvek čini da su negde pogrešili. Treći shvata da je vreme metronom koje u jednakim intervalima isporučuje saznanje o postepenom truljenju društva i nas samih.

Knjiga je pisana jednostavnim stilom, u kom dominiraju jasne slike, koje se brzo smenjuju. Priča je ogoljena i prožeta sarkazmom. Prisutan je jak uticaj američkog noara, žanra mračnih predgrađa, koja su erozijom vrline proglašena prihvatljivim, čak i poželjnim. U knjizi je takođe dominantna i asocijacija na masovnu kulturu, žderače vremena u medijima, koje smo prerasli. Knjiga je zamišljena kao posveta okolnostima koje su se promenile i sopstvenoj nesposobnosti da s njima uhvatimo korak. Ljudske slabosti se ređaju i niko ne ostaje imun. Iskrenost u pričama je vođena tehnikom brutalnosti.

Svi akteri, od Ivone, do konobara koji za trenutak prelazi u bitnu sporednu ulogu, koriste laž kao glavno oružje. Prema sebi su veoma iskreni i ne vide nikakvu moralnu prepreku u pokušaju da pribave bolju poziciju pred neočekivani rasplet.

Skup svih navedenih činjenica o stilu, žanru i neočekivanim zapletima, svrstava ovu knjigu među retke na ovim prostorima. Samim tim, ova knjiga je osveženje na domaćoj sceni. Podsmevanje pretencioznosti u modernoj književnosti i rušenje tabua svih vrsta jesu putanja kojom knjiga dolazi do čitalaca. Jednostavan stil i uzbudljiva radnja navode na to da se knjiga čita u dahu.

Neobični skokovi sa jedne na drugu priču su poput kratkih rezova. To su posekotine, koje bolno otvaraju stare rane i otkrivaju galeriju slika smeštenih na otpadu iluzija i projekcija koje su ljudi u mladosti imali o sebi i drugima.

Originalan tekst pogledajte ovde.

Podeli s drugima