Heroji koji laju
Najodanijem čovekovom prijatelju podignuti su spomenici u Pančevu, Beogradu, ali i u Tokiju, Moskvi, Parizu, Njujorku, Briselu, Edinburgu…
Milja Lukić
U starom Egiptu jedno od božanstava bio je i Anubis, čovek-pas. Njegov pandan u grčkoj mitologiji je Hermes – u gradu Sinepolisu imao je hram, a naziv grada u prevodu sa starogrčkog glasi „grad pasa” (sad bi se zvao Skilopolis). I Anubis i Hermes imali su brojne statue. Čak i danas, u Dubaiju, ispred poslovnog kompleksa Vafa Siti, dočekaće vas gomila sedećih Anubisa.
Vučica koja doji Romula i Rema simbol je rimske imperije, kao i samog grada Rima. Spomenik je izliven u 5. veku p.n.e. i postavljen na Kapitol, gde se i danas nalazi.
Kina ima ši-ši, statue lavolikog psa u mnogim gradovima i na ulazima u hramove, a Kinezi po kućama drže figure ovog psa, za koje se veruje da donose sreću u finansijama.
Brisel je poznat po spomeniku dečaku koji piški, ali je velika verovatnoća da će mu popularnost preuzeti spomenik Zineke Pis, bronzana statua psa koji takođe – piški. Postavljena je 1998. godine.
Glavni trg Las Palmasa, jednog od Kanarskih ostrva, krase čak četiri spomenika posvećena psima. Pitate se kakve veze imaju kanarinci i psi? Pa, nikakve, ali ni Kanarska ostrva nemaju nikakve veze s kanarincima – nisu dobila ime po ovim pticama, već po rasi pasa koja se latinski zove Canariae, karakterističnoj za ova ostrva, tako da su i ona dobila latinsko ime Canarie insulae (Ostrvo pasa), skraćeno Kanari.
Borba s bulmastifom i jaguarom
Krajem juna u Pančevu je postavljen spomenik jazavičaru Leu, koji je spasio devojčicu od napada bulmastifa i, nažalost, preminuo od povreda koje je zadobio. Devojčica nije Leova vlasnica, jazavičar je dotrčao iz obližnjeg dvorišta kad je bulmastif počeo da je vuče po ulici držeči u čeljusti njenu ruku. U odnosu na bulmastifa, jazavičar je pas-patuljak, međutim, ovaj jazavičar imao je hrabro srce i upustio se u neravnopravnu borbu. Leo je imao brojne povrede od kojih je najteža bila rascepan stomačni zid. Svi su se angažovali da pomognu Leu, javnost se digla na noge. I zaista, počeo je da se oporavlja, sporo i neznatno, ali je na kraju ipak dobio sepsu i podlegao. Donacijama građana Pančeva i na inicijativu Društva prijatelja životinja „Ljubimac”, spomenik Leu podignut je u Narodnoj bašti, pored dečjeg igrališta. Na njemu piše: Za sve male heroje velikog srca.
Tad smo u novinama mogli da pročitamo kako je ovo prvi spomenik u Srbiji podignut nekom psu za zasluge. To, naravno, nije tačno. Stariji su bili savremenici jedne divne ženke vučjaka po imenu Gabi, a mlađi mogu da vide spomenik podignut njoj u čast u Zoološkom vrtu u Beogradu.
Gabi je stigla u zoološki vrt sa osam godina – nije bila ni mlada niti reprezentativna iz bilo kog razloga, izuzev što je bila poklon jednog dresera. Imala je „zaduženje” da svake večeri sa čuvarom, jednim radnikom vrta i s još jednim vučjakom, mladim i snažnim, obiđe krug. Četvorka je patrolirala u miru svake večeri, sve do jedne drugačije u rano leto 1987. godine. Gabi je zastala, ukočila se, načuljila uši i jurnula u mrak. Drugi pas je zacvileo i pobegao na drugu stranu. Čuvar i radnik su tek kad su začuli režanje i lavež shvatili da se dešava nešto opasno, ali u mraku nisu mogli da saznaju šta tačno. Životinje su se uznemirile, sa svih strana najednom se čulo rikanje, zavijanje, režanje, šištanje… Čuvar je otrčao do upravne zgrade i pozvao policiju.
Do dolaska policije Gabi je sprečavala odbeglog jaguara da preskoči ogradu vrta i uđe u grad. Bila je polumrtva, nađena u blizini kaveza jaguara. Priča o Gabi obišla je Evropu i svet. Ova hrabra keruša nije podlegla ranama, što se graniči s neverovatnim. Početkom zime te 1987. godine stala je na noge! Oporavak je trajao dugo i posledice su bile očigledne, ali je živela još nekoliko godina. Da li treba pomenuti da je bila hodajuća legenda? Za života joj je podignut spomenik, na istom mestu na kome se sukobila s jaguarom i, iskreno govoreći, spasila Beograd i usnule Beograđane. Na spomeniku Gabi piše: Njeno srce je bilo jače od jaguara.
Hrabrost bez granica
Central park u Njujorku krasi spomenik posvećen psu Baltu. Balto je haski koji je dopremio neophodan lek do grada Nome na Aljasci zaraženog epidemijom u to vreme smrtonosne difterije. Jedini način da serum po oštroj zimi, teško pristupačnom terenu i davne 1925. godine dopre do stanovnika grada bio je preko zaprežnih pasa. Balto je stigao prvi i spasao brojne živote. Kakvi su bili uslovi, najbolje govori naziv trase koju su psi prešli – ledeni pakao. Pored odrednice „pakao”, ne treba smetnuti s uma ni dužinu „pakla” – 1.085 kilometara! Naravno, Balto nije sam prešao celi taj put, psi su se smenjivali, ali je Balto bio spasitelj kog su građani Nome prvog ugledali. Bio je simbol života.
Pored spomenika Baltu i njegovim hrabrim drugarima, kao i mašerima (ljudima koji upravljaju psima i saonicama) posvećena je i trka pasa pod nazivom Iditarod, prvi put organizovana 1932, a od 1973. u sadašnjem obliku. Kako godine prolaze, trka je sve popularnija, ima međunarodni karakter.
Haski Balto, Central park, Njujork
Iz vremena Robina Huda, u Velsu je još jedan pas dobio spomenik zahvaljujući svojoj hrabrosti i požrtvovanosti. Priča o psu Gelertu istovremeno je i veličanstvena i tužna. Naime, kralj Džordž (onaj grozni kralj protiv koga se bore Robin Hud i družina iz Šervudske šume) poklonio je princu Livelinu lovačkog psa po imenu Gelert. Jednom, vraćajući se kući sa ženom, dočekao ih je krvavi Gelert mašući repom. Uznemirene supružnike u kući je dočekala i prevrnuta kolevka, a bez bebe. Princ je istog trena ubio psa. Nedugo zatim čuo je plač bebe, koja je bila ispod kolevke, a pored nje mrtav vuk. Kako se ova priča desila poodavno, ispredane su razne legende, između ostalog i da je princ Livelin od tada zamukao, nikad više nije progovorio.
Najpoznatiji pas koji spasava ljudske živote ipak je Beri, bernardinac za koga kažu da je spasao četrdesetoro ljudi. On je i pas koji ima dva spomenika – jedan je u Bernu, ispred Prirodnjačkog muzeja, a drugi u Parizu. Za Berija se pouzdano zna da je živeo 14 godina (1800–1814). Zahvaljujući Beriju, bernardinci su postali vrlo popularna rasa, simbol spasilaca. Kao i svaki bernardinac, Beri je tražio ljude koje zatrpa lavina snega. Svojom velikom snagom i krupnim šapama razgrtao je sneg, otkopavao ljude, grejao ih i vraćao u život rumom ili rakijom iz burenceta oko vrata… Kad bi se uverio da je čoveku koliko-toliko bolje, bernardinac bi trčao do manastira (Sv. Bernarda, po kome je i dobio ime) ili do svog vlasnika, lavežom dajuću na znanje da je nekome u Alpima potrebna pomoć.
Bernardinac Beri s dečakom na leđima, Pariz
Beri je spasao mnoge ljude, a najpoznatiji je po spasavanju dečaka iz ledene pećine – prvo ga je lizao i grejao svojim telom, a kad je došao svesti, podigao ga je na leđa i odneo u manastir. Nije potvrđeno, ali je po legendi Beri tragično stradao pokušavajući da spase švajcarskog vojnika koji se izgubio u planinama. Nanjušio je trag vojnika i odmah počeo da kopa ledeni smet. Oslobodio ga je snežnog okova, počeo da ga liže i greje svojim telom, kako obično radi. Međutim, kad se vojnik rasvestio, prvo je pomislio da ga je napao vuk, pa je bajonetom ubio Berija. Po legendi, Beri je i smrtno ranjen nastavio da zagreva vojnika. Ipak, verovatnije je da je skončao u Bernu, u zasluženoj „penziji”.
U Moskvi je 2013. godine podignut spomenik psima koji su učestvovali na frontu tokom Drugog svetskog rata zajedno sa sovjetskim vojnicima, nazvan Psi – heroji Velikog otadžbinskog rata. I zaista, kad se pogleda statistika, makar i površno, ne može im se poreći herojstvo – više od 60.000 pasa branilo je domovinu od neprijatelja: vukli su saonice dopremajući municiju na front, bolnički psi su evakuisali oko 700.000 ranjenika s bojnog polja, psi-tragači pretražili su hiljade kilometara u potrazi za minama i bombama, uništili su više od 300 neprijateljskih tenkova…
Veran kao – pas
Hačiko je najpoznatiji japanski pas, rase akita. O njemu je snimljen i film. Spomenik koji mu je podignut krasi grad Tokio. Čak je postao sinonim za vernost. Priču valjda svi znaju – vlasnik Hačika bio je profesor Hidesaburo Ueno, i svakog dana ga je pratio na posao i sačekivao na stanici Šibuja. Međutim, profesor je preminuo, ali akita je nastavila da ga čeka – deset godina! Hačiko je pronađen mrtav ispred stanice, i tu je 1934. podignut spomenik, a preparirani Hačiko nalazi se u japanskom Narodnom muzeju nauke u Tokiju. Kinolozi kažu da je akita izuzetno teška za dresuru, možda i zato što je, zajedno s haskijem, najbliži rođak vuka. Utoliko je Hačiko fascinantniji.
Akita Hačiko, stanica Šibuja, Tokio
U ruskom gradu Toljatiju postoji spomenik podignut u čast jednog vučjaka, kome je i ime odgovarajuće – Veran. Punih sedam godina živeo je pored puta, na mestu gde je njegova vlasnica tragično stradala u saobraćajnoj nesreći. Za stanovnike Toljatija bio je legenda – hranili su ga i brinuli o njemu, ali se on uvek vraćao na isto mesto.
Četvoronožni rekorder po dužini „čekanja“ bio je Bobi, terijer koji je na gazdinom grobu živeo punih 14 godina, sve dok nije umro 1872. godine. Vremenska distanca bila je pogodno tle da se o Bobiju ispredu legende, napisana je i knjiga i snimljeno nekoliko filmova. Međutim, najtrajnija uspomena na ovog odanog ljubimca ipak je spomenik u Edinburgu.
Spomenik lutalici
Posebnu pažnju zaslužuje pas lutalica Dečko, kome je 2006. spomenik postavljen u Moskovskom metrou, u foajeu stanice Mendeljejevskaja, i koji je uvek, i posle devet godina, prekriven cvećem. Nije ni čudo jer je ovaj pas bio miljenik ruske prestonice, nešto poput našeg Žuće, koji ima i svoju FB stranicu. Rekordno brzo dobrovoljnim prilozima sakupljeno je 15.000 dolara za gradnju spomenika pod nazivom Saosećanje.
Priča o Dečku postala je poznata 1998. godine, kad su se pojavile njegove fotografije u medijima. Ako se uzme u obzir koliko je frekventan podzemni saobraćaj, slobodno se može reći da su Dečka u Moskvi svi znali, a postao je popularan i širom Rusije. Odlikovali su ga pitoma narav i lepo vaspitanje, pa se pretpostavlja da je bivši vlasnički pas. Hranili su ga svi – i radnici metroa i prolaznici. Bio je divan s decom, sedeo je na klupama s bakama i njihovim kesama, ali nikad ništa nije ni pokušao da uzme, makar kako kobasice primamljivo mirisale. Sklanjao je pijance da ne smetaju ostalim putnicima, vozio se metroom propuštajući ženske osobe, kao pravi džentlmen, nije dozvoljavao drugim psima da ulaze na Mendeljejevskuju… Tri pune godine bio je slavan, ljudi su dolazili na ovu stanicu samo da ga vide, fotografišu, pomiluju.
Foto-model Julijana Romanova „zaslužna” je za smrt Dečka. Da li je htela da pokaže kako i nije toliko miroljubiv, ili je samo obesno htela da se našali… nikome nije jasno, ali je svog rasnog staford-terijera napujdala na lutalicu. Međutim, uvek umiljat Dečko pokazao je da ne dâ na sebe, režao je i lajao na „elitnog” protivnika i pokazao da je spreman da mu se suprotstavi ako dođe do otvorenog napada. Staford je morao da se povuče, a vlasnica je to shvatila kao uvredu, pogotovo što je bilo dosta publike koja je otvoreno „navijala” za lutalicu. Julijana Romanova je izvadila nož(???) i smrtno ranila Dečka! Kad su prolaznici shvatili šta pomahnitali model namerava, oteli su joj oružje, ali Dečko… on se nije branio.
Mešanac Dečko (Мальчик), foaje stanice metroa Mendeljejevskaja, Moskva
Javnost je bila užasnuta. Već sutradan otvoren je internet forum posvećen Dečku, na kome je vrvelo od komentara. Bilo je pokušaja da se slučaj zataška, ali je usledio protest građana. Julijana je kretala za Italiju, imala je ugovoreno snimanje, međutim, nije uspela da umakne jer je došlo do tužbe (tužili su je građani Moskve, potpisnici peticije), pa je samim tim morala da ostane u zemlji dok traje sudski proces. Na suđenju se pokazalo da je imala istoriju okrutnosti prema životinjama. Novčano je kažnjena i upućena na obavezno jednogodišnje psihijatrijsko lečenje jer se branila trenutnom neuračunljivošću. Utvrđeno je da nije bila „trenutno” neuračunljiva i u zatvorskoj ludnici dobila je trajnu dijagnozu.
Fudbal i nauka
U Rusiji, pogotovo u Moskvi, nalazi se još „psećih spomenika”, a jedan je na fudbalskom stadionu. Lajka, keruša koja je na veštačkom satelitu lansirana u kosmos 3. novembra 1957, ovekovečena je u bronzi, u okviru obeležavanja 50. godišnjice poletanja, na stadionu moskovskog fudbalskog kluba Dinamo. Zašto baš ovde? Zato što stadion pripada institutu koji je pripremao eksperiment s Lajkom.
Inicijativa za podizanje spomenika potekla je od naučnika instituta – Lajka je prvo živo biće koje je boravilo u kosmosu, njen let je trebalo da pokaže kako je moguć život u bestežinskom stanju.
Nekoliko godina pre spomenika Lajki, u Iževsku (gradu u kome je Mihail Kalašnjikov dizajnirao svoju slavnu pušku), podignut je spomenik jednom drugom četvoronožnom čovekovom prijatelju, takođe zaslužnom za razvoj kosmonautike – reč je o psu Zvezdočka, koji je leteo u svemir, ali se vratio na Zemlju. Zvezdočka je bila prvo živo biće koje se živo vratilo iz kosmosa. Lajka je prva odletela u orbitu, a znalo se da ne može da se vrati jer kosmički aparat nije imao modul za povratak i prizemljenje, dok je Zvezdočka imala svečani doček.
Ostavite odgovor