Miloš Cvetković


Top 20 filmova 2019 – izbor Miloš Cvetković


Dosta je bila dobra 2019. godina za filmove. Pogledao sam ih 150 (25 više nego 2018) i od toga nije bilo teško probrati 20. Nešto obimnija lista je pre nedelju dana postavljena na jutjub u okviru potkasta Filmfiks, i to je već druga godišnja zajednička lista u kojoj Miloš Stojković i ja ukrštamo sopstvene utiske o novim filmovima, a biće ih, nadam se, još puno…

Elem, pošto sam o većini filmova već imao nešto da kažem, onda ću, gde god je to moguće, postaviti link ka jutjubu, pa koga zanima, može da čuje elaboraciju, a komentare ću ovde u tekstu svesti na minimum (osim za filmove o kojima nisam prethodno ništa rekao). Rekoh već da je 2019. bila dobra godina (čak su i nominacije za Oskara bolje nego obično), pa pored ovih 20 filmova moram da izdvojim još 10 koji su bili tu negde, i zamalo se nisu našli na listi: John Wick 3 – Parabellum, Rocketman, Booksmart, The Art of Self-Defense, Dolemite Is My Name, Little Women, Marriage Story, The Perfection, Bacurau i The Peanut Butter Falcon.

  1. Dragged Across Concrete (S. Craig Zahler)

Ovo je treći Zalerov film koji mi se nalazi na godišnjoj listi (nakon Bone Tomahawk i Brawl in Cell Block 99). I dalje stojim pri tome da je Zaler jedan od najinteresantnijih i najoriginalnijih novih autora kad je reč o američkom filmu. Detaljnije ovde.

 

  1. Jojo Rabbit (Taika Waititi)

Ovo što sam rekao za Zalera, mogu da ponovim i za Vaititija, samo bez ovog „američki”. Svi prethodni njegovi filmovi (osim Thor: Ragnarok, ali i taj je bio blizu) našli su svoje mesto na godišnjim listama. U međuvremenu sam pogledao film još jednom i utisak mi je sad još bolji (mada i dalje stojim pri tome da mi je nedostajalo više Sema Rokvela). Detaljnije ovde.

 

  1. Waves (Trey Edward Shults)

Prethodni Šultsov film (It Comes at Night) zamalo mi se našao na listi te godine, i ti filmovi su, uz sve žanrovske razlike, zapravo slični. Oba filma se bave međuljudskim odnosima, neizbežnim problemima komunikacije, i tragediji koja sve to prati. Reditelj ponovo eksperimentiše s kamerom i koristeći različiti aspect ratio uspeva da obogati i produbi naraciju na slični način kao što je to radio Ksavijer Dolan u filmu Mommy (i sam Šults u prethodnom filmu). Jedan od onih filmova koji su nominacije i nagrade preskočile, i pored izuzetne režije, fotografije, glume…

 

  1. Doctor Sleep (Mike Flanagan)

Jedno od prijatnijih iznenađenja godine. Flanagan je uspeo da pomiri Kjubrika i Kinga, u meri u kojoj je to uopšte moguće. Nedavno sam pogledao i director’s cut od tri sata koji je pre svega namenjen onima kojima se svidela bioskopska verzija (većina postojećih scena je produžena, posebno dijalozi). Detaljnije ovde.

 

  1. Beanpole (Kantemir Balagov)

Propustio sam ovaj film kada je bio prikazan na festivalu Autorskog filma, ali su se očekivanja – turoban i mučan film, pravi ruski – potvrdila kad sam ga najzad pogledao. Film prati preživljavanje i prijateljstvo dve devojke u posleratnoj Rusiji. Obe glumice su izuzetne, dok je vizuelno osveženje insistiranje reditelja na žuto-zelenim tonovima (s intruzijom crvene). Nije za ponovna gledanja, ali i to jedno je nezaboravno.

 

  1. The Golden Glove (Fatih Akin)

Zlatna rukavica iz naslova je ime odvratnog bircuza u Hamburgu gde su se sedamdesetih okupljali razni probisveti i marginalci, a među njima i serijski ubica Fric Honka. Ovaj izrazito groteskni i uznemirujući film nalik je na bizarnu kombinaciju Džona Votersa i Dejvida Finčera. Pa opet, zaranjanje u svu tu (telesnu i duhovnu) prljavštinu ima svoju poentu, pošto Akin prikazuje (i humanizuje) usamljene i odbačene ljude (pre svega žene) s margine, među kojima je Honka (i njemu slični) birao svoje žrtve.

 

  1. Us (Jordan Peel)

Nepopularno mišljenje: Us mi je bolji nego Get Out. Možda zato što je žanrovskiji, više je horor, više je komedija, takođe je i uvrnutiji, intenzivniji… Nešto detaljnije ovde.

 

  1. Ford v Ferrari (James Mangold)

Možda zvuči čudno reći da je Mangold potcenjen reditelj, ali tu pre svega mislim na to da snima zanatski perfektne bioskopske filmova na razne teme i uspeva da poveže publiku koja na film gleda samo kao na zabavu i onu koja tu traži nešto više. Ford v Ferrari je još jedan takav film. Detaljnije ovde.

 

  1. Knives Out (Rian Johnson)

Po pogledanom filmu sam rekao, i ponoviću: „Ovo je najzabavniji film koji sam pogledao u bioskopu ove godine!” Radujem se nastavku koji na neki način obesmišljava Braninu interpretaciju Herkula Poaroa, jer novi (i najbolji) film Rajana Džonsona jeste upravo ona modernizovana, sveža, zabavna i aktuelna varijacija na romane Agate Kristi u formi filma, za koju nismo ni znali da nam je potrebna. Detaljnije ovde.

 

  1. The Nightingale (Jennifer Kent)

Novi „horor” rediteljke sjajnog The Babadook je, između ostalog, priča o užasima kolonijalizma. Počinje kao još jedan film iz žanra osvete, i to iz naglašeno ženskog ugla, ali se ne nastavlja onako kako bismo očekivali, i zapravo je znatno slojevitiji i kompleksniji, naročito kad je reč o likovima među kojima nema gotovo nikog ko je u potpunosti nevin. Detaljnije ovde.

 

  1. Joker (Tod Phillips)

Šta još reći o ovom filmu a da nije još jedan hot take tj. polemika s postojećim kritikama? Pogledao sam ga u međuvremenu još jednom i zamerke stoje (još jače), ali i sve ono pozitivno što je u neposrednoj vezi upravo sa samim likom Džokera i Finiksovim briljantnim tumačenjem istog. Ne, nije u pitanju verna adaptacije lika iz stripa, ali nije reč ni o realističnom prikazu mentalne bolesti. Odnosno, pomalo je i jedno i drugo, ali ponajviše nešto treće, svoje, neuhvatljivo. Detaljnije ovde.

 

  1. The Irishman (Martin Scorsese)

Morao sam da stavim novi Skorsezeov film iznad Jokera, jer ipak treba da se zna ko je bio prvi. A ako Skorseze ovako nastavi, i dovoljno poživi, uspeće da autorski „nadživi” većinu mlađih kolega. The Irishman nije tek još jedan Skorsezeov film o gangsterima, već jedno zrelo stavljanje tačke na čitav žanr. Opora, melanholična priča o starosti i smrti, i film kakav mlađi Skorseze ne bi mogao da snimi. Ko misli da je tri i po sata predugo neka ga lepo podeli (u glavi) i pogleda (bindžuje) kao Netflixovu novu seriju. Detaljnije ovde.

 

  1. Truth and Justice (Tanel Toom)

Za ovaj film nisam znao da postoji sve dok nisam proverio širi spisak nominacija za Oskara za strani film, i prvi utisak nakon što sam ga pogledao jeste da bih voleo da sam ga video na velikom platnu. Nakon odličnog November od pre nekoliko godina, ovo je drugi noviji estonski film koji mi se nalazi na godišnjoj listi. U pitanju je prelepo snimljena porodična drama gde se sve dešava praktično na nekoliko bliskih lokacija u toku više decenija. Odličan filmski ogled o ljudskoj prirodi, naročito o tome kako upornost i istrajnost, odnosno zalaganje za „istinu i pravdu” vodi u bezumni inat, otuđenje i autodestrukciju.

 

  1. 1917 (Sam Mendes)

Film 1917 Sema Mendeza pridružuje se filmovima Paths of Glory Stenlija Kjubrika i Gallipolli Pitera Vira kao jedan od ultimatnih filmova o Prvom svetskom ratu, i dok je čak i u Virovo, a pogotovo u Kjubrikovo vreme, bilo još živih svedoka, danas su nam ostali samo dokumentarni zapisi. Stoga je i ovaj prikaz u kome rat deluje kao nešto veće od života (i smrti) primereniji vremenu u kome nastaje, iako možda ne poseduje onu vrstu dubine i antiratne poruke kao gorepomenuti filmovi. Pa ipak, Mendezov film jeste do sada neviđeni spektakl i jedinstveno bioskopsko iskustvo za koje je u velikoj meri zaslužan legendarni direktor fotografije Rodžer Dikins.

 

  1. Uncut Gems (Benny & Josh Safdie)

Ovaj dragulj od filma počinje tako što kamera ulazi u nebrušeni opal i nakon kratke „kosmičke šetnje” izlazi kroz debelo crevo lika koga u filmu tumači Adam Sandler. Sandler je ovde savršen kao Hauard Retner: trgovac draguljima i zavisnik od kockanja, nepodnošljivo iritantni, narcisoidni, autodestruktivni kreten, koji vam do kraja priraste za srce, poput kakve gadne infekcije. Braća Safdi (Good Time) kao da su apsorbovali sve bitnije filmove Martina Skorsezea, Vilijema Fridkina i Ejbela Ferare, i na kraju od svega toga izgradili neki svoj stil. Opasno dobar film.

 

  1. Once Upon a Time… In Hollywood (Quentin Tarantino)

Najnoviji, deveti Tarantinov film, ujedno je i njegov najzreliji, mada mu ne manjka sve ono zbog čega ga volimo (tj. mrzimo). Film se može opisati kao bajka o Holivudu koja kroz filmske prepravke stvarnosti zapravo govori veću istinu, kako o Holivudu tako i o kraju šezdesetih, nego li kakav dokumentarni prikaz. U principu ovo ne radim, ali kako je najbolja analiza ovog filma već napisana, linkovaću je ovde. Koga zanima detaljnija diskusija na Filmfiksu, nek pogleda ovde.

 

  1. Parasite (Bong Joon Ho)

Novi Bongov film ponovo je njegovo svojevrsno razračunavanje s kapitalizmom, ali ipak znatno suptilnije u odnosu na filmove Snowpiercer ili Okja. Parasite je savremena priča koja je vrlo aktuelna i originalna, a pritom i krajnje pristupačna publici kako u Koreji, tako i u SAD ili ovde u Srbiji. Bong je u jednom filmu sumirao gotovo sve vrline novog korejskog filma: Parasite neosetno prelazi iz porodične drame u triler, pa zatim u (crnu) komediju, pa ponovo u triler, da bi završio kao… Ali, pošto je ovo film o kome je najbolje što manje toga znati, ovde ću se zaustaviti, a ko ipak želi da čuje nešto više, nek pogleda ovde.

 

  1. Midsommar (Ari Aster)

Ovo je film zbog koga sam potegao čak u Banja Luku kako bih ga pogledao u bioskopu i isplatilo se! Ari Aster se potvrđuje kao jedan od novih majstora horora koji pokušava da napravi krosover između ljubitelja žanra i festivalske publike. Midsommar se tako površno može posmatrati kao sjajno režirani antropološki horor, film koji omažira The Wicker Man i The Texas Chain Saw Massacre, ali i kao drama o raskidu veze, originalnija ili bar manje konvencionalna varijacija na sličnu temu koja je obrađena npr. u Marriage Story. Detaljnije ovde.

 

  1. The Lighthouse (Robert Eggers)

The Lighthouse je film koji planiram ponovo da pogledam, ovog puta na velikom platnu, samo kako bih iznova uživao u jednoj od najboljih uloga jednog od najboljih živih glumaca Vilema Dafoa, kao i u crno-beloj fotografiji zahvaljujući kojoj je ovo jedan od najlepših modernih crno-belih filmova, rame uz rame s The Elephant Man Dejvida Linča. A kad smo kod Linča, novi film Roberta Egersa (The VVitch) može se uporediti s Linčova prva dva, i to ne kao (in)direktna kopija, već je više tu reč o opštem ugođaju, atmosferi, genijalnoj upotrebi zvuka… Detaljnije ovde.

 

  1. Portrait of a Lady on Fire (Celine Sciamma)

Portrait of a Lady on Fire jedini je film iz 2019. koji bih nazvao remek-delom. U pitanju je naoko jednostavna ljubavna priča smeštena na jedno ostrvo krajem XVIII veka. Noemi Merlan igra slikarku koja je unajmljena da naslika portret devojke koju glumi Adel Anel, ali potajno, bez njenog znanja. Rediteljka Selin Siama (Girlhood, Tomboy) koristi tu neobičnu postavku da kroz igru međusobnog posmatranja i proučavanja opiše ljubavnu priču između dve žene koja je apsolutno univerzalna, iako je u svojim pojedinostima vrlo povezana upravo sa ženskom perspektivom. Muzika se u filmu čuje samo tri puta, i sva tri puta su ključni trenuci za odnos između dve junakinje. Reference na mit o Orfeju i Euridici su tu da kroz jedno novo (žensko) čitanje ovog mita dobijemo i novo viđenje jedne nemoguće ljubavi. Portrait of a Lady on Fire može se uporediti s književnim klasicima sestara Bronte, samo u obliku filma i uz jednu ipak modernu svest koja niti u jednom trenutku ne ugrožava posvećenost konkretnoj epohi i likovima koji su do te mere uverljivi i opipljivi da nastavljaju da žive i nakon savršeno tempiranog kraja. Pogledajte u bioskopu ako ikako možete.

 

Podeli s drugima