<span class=

Dvije pjesme – izbor Zoran Tučkar

Na jednostavno i prilično jasno pitanje: „Koji su tvoji najdraži albumi 2017.?“ moj mozak je smislio kompliciran odgovor: dvije pjesme. Složit ćemo se, to je prilično nadrealan odgovor. Lako je sada lamentirati da je format albuma u odumiranju, da se traže singlovi, da pažnja publike više nije kao nekad, da se nema vremena čekati da se CD ili ploča odvrti do kraja… Nije da nisam mogao nabrojati desetak svojih omiljenih albuma i nešto kratko napisati o njima, no više su me impresionirale dvije pjesme, koje su i obilježile moju privatnu 2017. godinu.

Frka

Priča o ovoj pjesmi počinje 1981., kad se pjevačica Zdenka Kovačiček s njom prijavila na Zagrebački festival. I tu su počeli problemi. Izrazito provokativan tekst Slavice Maras je bio previše za tadašnje moralne čistunce i on se morao mijenjati, pa je stih „otkrila sam ljubav i guzicu“ prekršten u „otkrila sam ljubav i bluzicu“. Pjesma je postala hit i odmah se udomaćila u srcima tadašnje generacije. Dobro, malo lažem, pjesma je potonula kao da je nikad nije ni bilo, iako su njeni izvođači i autori Kovačiček, Kire Mitrev i Maras cijenjeni umjetnici impresivnih biografija: Osim što je pisala prostačke tekstove, Slavica Maras je bila glumica, sestra poznatije komičarke Nele Eržišnik, snimila je nekoliko gramofonskih ploča na kojima je recitirala stihove, glumila u brojnim predstavama i filmovima, te je osnivačica jednog od dugovječnijih privatnih kazališta u Zagrebu, Off Theatar Bagatella. Također je izdala i nekoliko knjiga poezije, a kada je pjesma Frka bila 1981. na Zagrebačkom festivalu, imala je 48 godina. Maras je preminula u 77. godini života, 2010. godine, pomalo zaboravljena, ne dočekavši bljesak svog rada. Kompozitor i autor glazbe za pjesmu Frka Kire Mitrev također je umjetnik impozantne biografije: Rođen u Bitoli 1948., diplomant je beogradske Muzičke akademije (instrument trombon), bio je dugogodišnji šef KiM benda, te dobitnik stipendije Quincy Jones. Najzad, i sama Zdenka je cijeli život posvetila muzici, uvijek je bila u drugom planu, nikad zvijezda, uvijek kultna pjevačica s nekoliko zapaženih i rado izvođenih pjesama, nedefinirano rastrgnuta između kazališta i muzike (u predstavi Love, Janis glumila je Janis Joplin), no sve joj se vratilo 2017., točno na 60. obljetnicu karijere. Prvo je electro-pop duo Nipplepeople obradio Frku, koja je u desetak mjeseci skupila preko 1.200.000 klikova na Youtubeu, a onda, kao šlag na tortu, Karl Lagerfeld je za zatvaranje svoje modne revije na Tjednu mode u Parizu u listopadu/oktobru odabrao staru instrumentalnu temu Elektra u kojoj Kovačiček pjeva vokalnu dionicu bez teksta. Kao i njeni stvaraoci, i sama pjesma Frka bila je neželjeno dijete: 1981. je pjesma potonula, album naslovljen po njoj je potonuo, dvostruka kompilacija najboljih radova Zdenke Kovačiček iz 2009. ignorira ne samo pjesmu, nego i cijeli album, a onda, 2017… tko se posljednji smije, ima gem, set i meč. Zdenka Kovačiček je proslavila 60 godina karijere kako i dolikuje, krajem studenog/novembra 2017. u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“.

 

Song For Adam

Jackson Browne je svoju cijelu karijeru slovio kao zlatni dečko kalifornijske kantautorske škole. Pažnju muzičkih krugova je stekao već 1967., kad je imao 19 godina i kad je pjevačica i kratkotrajna partnerica Nico otpjevala tri njegove pjesme na albumu Chelsea Girls, između ostalih i njegovu možda najpoznatiju pjesmu These Days. Browne se još pet godina motao po sceni, sve dok mu 1972. godine nije izdan istoimeni debi, poznat i pod nazivom Saturate Before Using. Iste godine je Eaglesima napisao prvi hit, beskrajno bezbrižnu Take It Easy, ali je njegov album prvijenac bio obavijen ponešto zabrinutijim tonovima. Browne je, unatoč naramku fantastičnih pjesama zvučao prerano sazrelo, gotovo starmalo, odnosno, kako mi se činilo kad sam prvi put poslušao njegov debi, kao da mu je profesor književnosti naložio što da piše u školski sastavak. Bile su to preteške teme za momka od 24 godine, koliko je imao u vrijeme izdavanja albuma. Jedna od pjesama koja je bila najviše zasićena „odraslim“ temama bila je Song For Adam, koju sam prvi put čuo 2003., s 25 godina, i koju sam slušao iz razloga što ipak nije toliko loša da je preskačem, ali je uvijek bila nedefinirana, pretjerano pritisnuta činjenicom da smo svi mi ljudi koji letimo prema nečemu i zaboravljamo da najbolje trenutke s nekim treba i podijeliti i da prijateljstva uzimamo zdravo za gotovo. Browneu s 24 godine nisam to vjerovao, bar u toj dobi gotovo svaki čovjek, ako u nešto ulaže, onda u prijatelje i partnere.

A onda je tu istu pjesmu 2016. uzeo Gregg Allman za svoj oproštajni album Southern Blood. Allman je bio dugo bolestan, i iako sam se nadao da će se stari, žilavi Južnjak, orguljaš i pjevač Allman Brothers Banda oduprijeti boleštini, vijesti su me demantirale krajem svibnja/maja 2017. Allman, nažalost, nije uspio dovršiti vokale za pjesmu, pa je uskočio njegov kolega, prijatelj i autor Browne, koji je otpjevao vokalne dionice do kraja. Tada se zatvorio puni krug. Pjesma o neobičnom prijateljstvu je konačno dobila svoju definitivnu izvedbu – Allman je pjesmi svoga prijatelja dao ono što je nedostajalo, a njegov prijatelj je pomogao s vokalima. I da, ono najvažnije – slike iz te pjesme su dobile potpuni smisao. Prijateljstvo koje nestaje, međusobno nerazumijevanje, komunikacija koja se prekida i uspostavlja, potraga za smislom, privid bliskosti i intimnosti koji nikad ne postaje autentično proživljen i svijeća koja se gasi jesu slike koje postaju mnogo jače kad ih pjeva 69-godišnjak nego kad o njima lamentira mladac od 24. A možda su mi Allman i Browne htjeli postaviti pitanje: Koliko sam površno ja slušao pjesmu prvih 14 godina, prije nego što sam je čuo iz Greggovih i Jacksonovih usta, i koliko sam još pjesama tako „ofrlje“ čuo prije nego što sam ih možda i bezglavo etiketirao?

 

 

Podeli s drugima