Milja Lukić


Četiri filma koja su razočarala i šest za preporuku – izbor Milja Lukić


Negativan utisak

4. Viktorija i Abdul

Još jedna potvrda da život piše neverovatne, najbizarnije, najčudnije… priče, jer, da nije tako, neko bi rekao kako se scenaristički kostur opire logici. Film je nastao na osnovu knjige Šrabani Basu, engleske književnice i novinarke indijskog porekla, zasnovane na dnevnicima kraljice Viktorije na urdu jeziku(!) i dnevnicima Abdula Karima, tako da je priča istorijski verodostojna. Iako su filmovi o prijateljstvima koja se ostvaruju uprkos svemu meni vrlo draga tema, iako igra fantastična Džudi Denč, iako je epoha dočarana i kostimografski i scenski, fotografija vrhunska, filmu nedostaje „ono nešto”, tako da sam razočarana izašla iz bioskopa. Nema drame koja bi trebalo da prati prijateljstvo puno poverenja uprskos svim (nepremostivim) razlikama, nema duha… Jače je dočaran odnos kraljice Viktorije i dvorana kao sporedna tema nego glavna, prijateljstvo kraljice Viktorije i zatvorskog pisara Karima Abdula. Najupečatljiviji su kostimi, pa je film dobacio do 5+ – za folklor.

 

3. Matilda

Kao i kod Viktorije i Abdula, ovde je sve fantastično izuzev što ne ostavlja nikakav utisak. Zabranjena ljubavna priča prestolonaslednika najveće zemlje na svetu i primabalerine, sva ta strast, potencijalni skandal… deluju kao divan povod da uživate u biosklopskom mraku. Takva je bila i reklama, u startu obećavajuća. Međutim, ništa od toga – strast ne osetite ni u jednom trenutku, sumnjivo vam je i da li je iko tu zaljubljen osim sporednog jadnička koji nagrabusi. Krivica za neuspeh mahom se svaljuje na glumicu koja igra Matildu Kšesinskaju, a meni je i Nikolaj Drugi bledunjav. Ona nedosledna u glumi, on sav tunjav, ništa od ta posla. Mnogo su zabavnija bila dešavanja iza i oko filma – u Rusiji demonstracije predvođene crkvom da se film ne prikazuje jer je svetac poslednji ruski car prikazan „nedopustivo“ kao preljubnik, pa odobrenje tamošnjeg Ministarstva kulture da se ipak prikaže; polemika istoričara da li se reditelj izruguje ruskoj istoriji ili ne; internacionalna glumačka ekipa… Sve je to zanimljivije od samog filma. Nema dušu, a ruski – to ne ide. Sve pohvale za scenografiju, kostimografiju, fotografiju i ostale „grafije” u koje ne spada ono što je presudno da film bude istinski dobar.

 

2. Denkerk

Ima ambiciju da bude „herojski“ i „legendaran“ poput klasika Most na reci Kvaj ili Zastava naših očeva, pa i naših Bitke na Kozari, Bitke na Sutjesci i sličnih, ali… Tokom prve nedelje prikazivanja bio je najgledaniji film u Americi, što, iskustvo pokazuje, nije nikakva preporuka kvaliteta, važna je samo tabloidima, producentima i distributerima. Haotično spasavanje oko 350.000 vojnika prikazano je u haotičnom filmu. Silna su tehnička dostignuća: brodovi (neki tonu), avijacija, udari, bombe, talasi, plaža prepuna vojnika, čamci, obični ljudi koji pokušavaju da spasu vojnike… Sve deluje stvarno i produkcijski je odrađeno baš kako treba, jedino što sve to u gledaocu ne izaziva osećanja karakteristična za ratne filmove: patnju, ponos, iskupljenje, zadovoljenje pravde. Nijedan (baš nijedan!) lik nema motivaciju, mada, istini za volju, ovde i nema glavnog lika. Ako bi se baš pod moranje insistiralo na tome koji je, onda su to svakako more i britanski građani. Francuzi su silno uvređeni ovim filmom (Gde smo mi? Niste bili jedini protiv nacista, pogotovo ne u Denkerku!), pa Indijci (i njih je bilo kol’ko ’oćeš, samo što to nije „lepa slika“, pa se uvek zaobiđe), a i istoričari nisu baš zadovoljni verodostojnošću (suštinski, ta bitka je bila saveznički poraz a ne pobeda; a i oni koji su se spasli, spasli su se zato što je vatra obustavljena 72 sata). Kako god, pored silne buke u filmu, nema nikakvog odjeka ni u srcu ni u glavi, osim možda kod Britanaca. Film za zaboravljanje.

 

1. Ubistvo u Orijent ekspresu

Kad bi postojao Crni Oskar, ovaj film bi mogao da se nađe u svim nominacijama, i još da se doda kategorija „najdosadniji“. Pretenciozan film, gde se Kenet Brana upinje iz petnih žila da pokaže majstorstvo režije, pa glume… Preveliko forsiranje rezultiralo je skoro pa smešnim filmom, u smislu da je toliko glup da ti dođe da se smeješ. A trebalo bi da je napeto, i napeto, baš napeto, kao što je običaj kod Agate Kristi. Moj najmlađi sin ga je ovako okarakterisao: „Mene je film dosta toga naučio. Tipa da između Vinkovaca i Slavonskog Broda imaš Alpe i da je jugoslovenska policija bila veoma napredna u smislu da je imala crnca oficira stacioniranog u Slavoniji.“ Ništa ne bih dodala.

 

Sve pohvale

6. Liberation Day

Iako dokumentarni, moram da stavim ovaj film na listu jer je – odličan. Koncert Lajbaha u Severnoj Koreji je tema, i, kao i svaki film tog tipa, prati organizaciju, usputna dešavanja, na kraju i koncert, samo što se ova divota bavi i ostalim stvarima. Nepretenciozno a nezaboravno.

 

5. Get out

Prikaz na SlovoPresu pogledajte ovde. Film je dobio Oskara za originalni scenario – zasluženo. Izuzetno interesantan, naizgled uvek na ivici da sklizne ispod ivice, ali se održava iznad vode visoko. Na kraju se ispostavi da je sve bilo na svom mestu. Horor mi nije omiljeni žanr, utoliko je ovaj film na listi značajniji. Hičkokovska jeza je postojana, a koketira i sa SF žanrom. Ništa ne smeta, priča je odlična!

 

4. Snouden

Istinit lik, istiniti događaji, ali, bez obzira na to, nema dokumentarnu crtu niti nudi rešenje dileme da je li Snouden junak ili izdajnik, već vas natera da se zamislite. I drži vas razmišljanje o filmu još dan-dva.

 

3. Filomena

Gledanje po drugi put. Sve pohvale za film. Očekivala sam srceparateljnu priču, što mi uopšte ne bi smetalo, s obzirom na to da se radi o potrazi za detetom koje je majka „ostavila” 50 godina ranije. Međutim, ni traga patetici, nijednog momenta nisam bila na ivici da pustim suzu. Film me je zamislio, što mu je najbolja preporuka za gledanje. Tema nije potraga za detetom, ma kako čudno zvučalo, već priča o licemerju, dobru i zlu, upitnosti religijskog vaspitanja, same religije uopšteno, grehu, pravdi, pravednosti, milosrđu, toleranciji, kazni i praštanju… Što reče Zelenčica: „Kako je to bilo duboko u njoj, to katoličko vaspitanje i vera u Boga”, iako su joj uradili… sve to što su joj uradili. Kako je teško da okreneš naglavačke sve ono čemu su te učili i na čemu se (naizgled) zasniva društveno ustrojstvo, red i moral – na apsolutnom autoritetu koji svaki put u praksi pokaže svoje ružno, zlo lice. Baš svaki put, a i dalje slovi za ispravno, čisto, dobro… Reči časne sestre Hildegard koja u svom odgovoru zašto ni u poslednjim danima čoveku koji umire nije pružila makar utehu saopštivši mu istinu, poenta su filma. Ona zlobno, sitničavo i jadno (ubeđena da je u pravu i ljuta što je tako nešto uopšte i pitana) saopštava kako se celog života trudila da bude „čista”, da izbegne „zlo”… a sve te devojke koje su rodile decu „u grehu” treba da ispaštaju, i to sve više što su više uživale. Tu se zatvara krug. Na početku uspovesti novinaru majka koja je „dala” dete (fantastična Džudi Denč) kaže kako je uživala, i da je to kazna. Nije ni znala koliko seks može da bude lep, kako nije ni znala da ima klitoris… I ona „kaznu” za toliko uživanje prihvata. Priča je zasnovana na istinitom događaju, što obično nije nikakva preporuka jer je život mnogo loš scenarista (smisli ono što ni najluđa mašta ne može i pri tom je mnogo nebuloza u radnji), ali ovaj put je upravo to preporuka. Verovali ili ne, ovako nešto postoji! Iza svih tih ustanova koje nam „pomažu” sede neki mali, zli, sitničavi ljudi koji nam uništavaju živote, a mi im se klanjamo jer smo ih proglasili za uzore dobrote. Sic! Ko u sebi nije otkrio Boga, mora da se krije iza crkve, braka… svih tih zidova koji ne dozvoljavaju da neko uznemirava sledbenike u njihovoj „humanoj” misiji „popravljanja” čoveka.

 

2. Zgarišta

Udara direktno u trbuh i izbija vazduh! Filmčina! Savremena tema, sada pogotovo aktuelna, bolna… Ipak, sve je to ništa u odnosu na priču iz života. Film ima elemente drame, trilera, ratne tematike, on-road filmova, psihologije… U ovom filmu sabralo se sve, vešto ukomponovano, napeto, dira i srce i dušu i mozak. U rangu grčke tragedije, s pātosom i katarzom.

 

1. Нелюбовь

Ne znam kako će ovaj film prevesti kod nas, i mada dobro vladam ruskim, nisam pametna kako bi ga trebalo prevesti. Zato ostavljam originalni naziv – nije to ni „bez ljubavi“, ni „nevoljeni“, ni „ravnodušni“, ništa na tu temu. Radi se o ljudima koji i ne znaju šta je ljubav, nešto poput očekivanja da se beduini panično plaše davljenja u dubokom jezeru ili Eskimi kojima je vrućina noćna mora. Bračni par koji se venčao iz neljubavnih razloga (on da bi napredovao na poslu u firmi koja podrazumeva porodična druženja; ona da bi pobegla od bezosećajne majke sadiste) sada se razvodi. Prodaju stan, svako ima svoj život i nameravaju da krenu dalje bez osvrtanja na prošlost, jedino im planove kvari sin koga ne žele ni on ni ona. I ovaj film izbija vazduh, do daha se teško dolazi. Ljudi koji naizgled „žive život“, dišu punim plućima, u stvari su stravično prazni, otuđeni i – sablasni.

Podeli s drugima