blues3

Niko ih ne poznaje kada im ne ide i u lošem su raspoloženju, čar je nestala i kada se probude ovog jutra njihova cura ih je već ostavila

Džek Malvern

Bluz pevači tvrde da su rođeni pod lošim znakom, ali prema rezultatima najnovije studije ispostavlja se da imaju mnogo više sreće nego muzičari koji se bave drugim formama popularne muzike.

Istraživanja smrti 12. 665 muzičara pokazala su da bluzeri uopšte uzev mnogo manje umiru nasilnom smrću u odnosu na svoje kolege iz svih ostalih žanrova, posebno repa i hip hopa, za koje je ubistvo uzrok smrti u više od pola ispitanih slučajeva.

Dajana Keni, počasni profesor muzike na Sidnejskom univerzitetu, ustanovila je da metal i pank muzičari imaju mnogo veću stopu suicidalnosti i, zajedno sa rok muzičarima, vrlo visoku smrtnost usled nesrećnih slučajeva.

Profesor Keni kaže da je statistika za novije žanrove kao što je hip hop „iskrivljena“, jer je većina umetnika bilo premlado da bi umrlo prirodnom smrću, ali da su i pored toga rezultati do kojih je došla upečatljivi.

Proporcija žrtava ubistva među mrtvim reperima je 51%, uz rast od još pola procenta ako računamo i hip hop izvođače. Među njima su i Tupac Shakur i Notorious B. I. G. (umetnički pseudonim Kristofera Volasa), koji su obojica stradali u pucnjavama povezanim sa okršajima bandi. Ni u jednom drugom žanru ova proporcija nije veća od 10%.

Metal muzičari imaju najveću proporciju gubitka života nakon nesreća (36.2%, u odnosu na smrtonosni prosek svih ostalih muzičara koji je na 19.5%), odnosno samoubistava (19.3%, u odnosu na prosek od 6.8%). Profesor Keni kaže da „metal privlači suicidalne ljude“ i često pozivanje na smrt u tekstovima pesama nije samo „za pokazivanje“ već predstavlja značajan deo ove kulture.

Pank je takođe zabeležio visoke rezultate u obe kategorije – 30% muzičara u ovom žanru je stradalo od nesreća a 11% je presudilo sebi samima, uključujući i smrt Sid Viciousa iz Sex Pistolsa. Profesor Keni kaže da pank, kao metal, privlači ljude sklone suicidu, „ali više one gnevne nego depresivne“.

Smrt usled nesrećnog slučaja, u koju su uvršćeni i letalno korišćenje narkotika i saobraćajne nezgode, odnela je živote 24.4 preminulih rok muzičara, među kojima su mnogi do poslednjeg časa ostali verni „živi brzo, umri mlad“ kulturi koja je promovisana u rok stihovima.

Profesor Keni, čije je prethodno istraživanje opovrglo mit da muzičari disproporcionalno umiru u 27. godini života, veli da su ljudi koji uđu u muzičku industriju ili predisponirani da vode nesmotren način života ili bivaju ohrabrivani da tako žive.

Ona je istakla „učestalo prisustvo alkohola i drugih supstanci koje stvaraju zavisnost, neuredno spavanje, turneje, visoke nivoe stresa, anksioznosti usled nastupanja i ranjivosti koje brojni mladi muzičari donose sa sobom u profesiju iz negativnih iskustava u detinjstvu.“

„Kada se na ovo dodaju supkulturne vrednosti i filozofije posebnih muzičkih žanrova kojima mladi muzičari bivaju prožeti, dobije se kompleksna, višeslojna slika njihove smrtnosti.“

Iz obrazaca prirodnih smrti može se manje toga definitivno zaključiti. Gotovo trećina (30.6%) džezera je umrla od raka, ali nije jasno da li je to od rada u zadimljenim barovima ili su prosto izbegavali da nasilno umru. Zajedno sa kantri muzičarima, oni su najmanje umirali od ubistava i posledica nesrećnih slučajeva.

Folk muzičari su takođe podložni smrti kao posledici raka (32.3%), a zatim slede nesrećni slučajevi, uključujući i pogibiju Džona Denvera u avionskoj nesreći.

Profesor Keni je prikupila svoje podatke iz više od 200 izvora, uključujući i veb-stranice i knjige čitulja koje je uporedila sa prosečnom godinom smrti Amerikanaca rođenih u svakoj deceniji nakon pedesetih godina prošlog veka, sve do današnjih dana.

Ona kaže da su nalazi do kojih je došla uznemirujući. Životi „pop muzičara“ su i do 25 godina kraći u odnosu na prosek uporedive američke populacije. Stope smrti usled nesrećnih slučajeva su pet do deset puta veći. Stope samoubistva su dva do sedam puta veće, a stope ubistva su bile do osam puta veće u odnosu na američko stanovništvo.

„Ovo je jasan dokaz da nije sve bajno u svetu pop muzike.“

„Scena“ pop muzike ne obezbeđuje granice prihvatljivog ponašanja, koje ne oblikuje niti očekuje. Ona zapravo radi obrnutu stvar, tako što valorizuje preterane vrste ponašanja i iživljavanje agresivnih, destruktivnih i seksualnih impulsa za šta se većina nas usuđuje samo u uobrazilji“, zaključuje profesor Keni.

(preveo s engleskog Marko Nikolić)

Podeli s drugima