Dekanove zalihe
Imam neku boles’, ali ne znam dijagnozu. Možda neko nekad ukapira, pa mi kaže. Moguće da je nasledna. Možda je i stečena… ne znam. I oboljenje ženskog roda, mamu joj!
Radica Milovanović
Dakle, moj problem je u štekarenju. Štekara sam da me stid, ali to je jače od mene. Ost’o neki stra’ od devedesetih. Čim otvorim flašu ulja, to, bar meni, znači da je vreme da se kupuje nova. Tako je i sa šamponom, gelom za tuširanje, praškom, brašnom, pastom za zube, pa i guzobrisom. Kada načnem nešto, ko da je već potrošeno, nestalo u magacinu i zalihe moraju da se obnove. Neka ga, ‘leba ne traži, sutra možda neću imati para da kupim.
Oni koji me bolje poznaju, već se sprdaju sa mnom, kako nešto otvorim, prokomentarišu da ću da strčim da kupi novo, da imam u šteku.
Bar deset evrića moram da imam, ili se osećam nesigurno.
E sada, možda je to zato što sam jebeni Rak na podznaku a oni su poznati po tome da trpaju sve u kuću. A možda je i dedin gen, ili sam ipak mnogo luda?!
Moj deda, najbolji koji se ikada rodio, beše Rak. E sad, ne znam da li to ima veze, mada sve gledam kroz horoskop. On mi se smejao kada sam mu pričala. Govorio je, ne budali, ko je u moje vreme znao za horoskope, pa živesmo. On beše kopile. Šikanirali su ga jadnog po selu, vazda je bio gladan. Kad mu neko nešto udeli, on to podeli na više delova. Jedan hleb da ima da jede pet dana, jer nije znao kada će ga sledeći put dobiti.
Drugi svetski rat proveo je u zarobljeništvu. U Loreni. Tamo je uvek bio gladan. Pričao je da se jednom zatrčao u bure misleći da je u njemu brašno. Ono bio cement. Posle rata je opet gladovao, zatim se sve pomalo smirilo. Dođoše i devedesete. Moj jadni dekan, prestrašen od pređašnjih iskustava, kupovao je i šta mu treba i šta mu ne treba, praveći zalihe po kutijama za cipele.
Kada je umro 2001 godine, sa svojih 88 godina, po stanu smo našli čuda. Donji deo kuhinje pun ulja, kako otvori jedno, on je trčao i kupovao drugo da bude sve na broju i ređao ih tačno po datumima. Čitave godine po njegovoj smrti nismo kupovali ulje. U drugom delu stajalo je belo i kukuruzno brašno, a u trećem šećer. Ne znam koliko kilograma, pa kafe, bibera… Sve uredno poslagano po datumima.
U predsoblju gde je plakar, gornji deo pun Avala toalet papira u listićima! Samo mu je taj vredeo za trošenje, imali smo guzobrisa za narednu godinu! U donjem delu šamponi. Od breze i koprive, boktepita koliko litara. Onda kutija puna sapuna za brijanje, druga puna „Bik“ brijača. Nađosmo i jednu sa kondomima! E tu smo se mama, tetka i ja zapitale, šta li mu je to trebalo?
Bilo je tu još svega i svačega, od starih novina do „Briona“ za posle brijanja…
U svoj toj tužnoj priči smejale smo se njegovim navikama. Ili su to ipak bili strahovi?
I gle sad! Njegovo jedino žensko unuče, za koje je govorio da ga niko ne dira, jer je to kao da mu neko dira u oba oka, radi isto.
Smejala se dedi, a vid’ šta sad i sama radim?
Dobro, ne baš kao on, samo da imam još jedno, kada otvorim nešto.
I koja mi je dijagnoza, sindrom?
Ta sam. Ista ko ti. Luda, znam da nisam, za sad, ali uvek mora da ima. Shvatila sam, spoznala, kako god, kod mene jeto posledica nekadašnjeg nemanja, gladi čak. Kao kod dede. I samo da znaš, dobra je to osobina i nije štekanje, ako nemaš više od 2 komaTa 😉
Moje „stručno“ mišljenje je da NIJE NASLEDNO.Možda ipak ima malo genetike a i taj rak ima uticaja ali to je ipak STEČENA BOLEST!Stekli smo je u svim ovim godinama ratova,sankcija,nemaštine.Često čujem ljude kako kad nešto poskupi, kažu“ma nije strašno,samo nek ima.Da nisu prazne radnje.“
Možda i godine tu igraju svoju ulogu jer se ti simptomi javljaju tek u zrelim godinama.Kao što vidiš,razumem se u problem što znači da sam i ja registrovala kod sebe neke simptome.Ono i moj otac je voleo uvek da imamo neku rezervu namirnica pa je možda i kod mene malo naslednoa a imam i stelijum u raku.:)
Svi smo mi pomalo štekare. Ja volim da se ima. Evo baš sam ovih dana komentarisala kako smo opet ostali klot – i prašak, i omekšivač, i namirnice… ničeg u rezervi. A prodavnica koliko hoćeš oko nas, ali takva je bila i moja baka i mama… pa valjda iver ne ide daleko od klade 🙂