vaterpolisti-partizana-foto-vk-medvescak-1473538189-988855


Ideja da se klinci od 15 godina vrate u Beograd s ožiljcima od budala duboko me deprimirala


 

Zoran Tučkar

U petak, 9. 9. 2016, u jeku predizborne histerije u Hrvatskoj, jedna je vijest razočarala sve nas koji želimo živjeti u normalnom svijetu. Ispred nekog od restorana McDonald’s u Zagrebu pretučeni su kadeti, vaterpolisti Partizana. Jedan je od njih, „čak” imao majicu s diskretnim amblemom kluba čiji je predsjednik svojevremeno bio Franjo Tuđman. U moru deprimirajućih novosti, bezbrojnih anketa, ova vijest je probila psihološku granicu toleracije. Naravno, idiota ima svugdje, ali ideja da se klinci od 15 godina vrate u Beograd s ožiljcima od tih budala duboko me deprimirala.

U subotu sam, u jeku vlastite stvaralačke krize (što je politički korektan izraz za džabalebarenje) vidio ideju jednog novinara: „Ajmo na Šalatu, doći na finale turnira ‘Mali medo’ i navijati za Partizan.” Heh… Navijati. Za Partizan. Ako će to pomoći da se klinci od 15 godina bolje osjećaju, i da ne pamte Zagreb po šačici kretena, nema problema. Ili ima? Naime, poslednji put sam gledao vaterpolo utakmicu, nedavno, olimpijsko finale Srbija-Hrvatska, i moje poznavanje pravila je bilo, khm, vrlo loše. Ukratko, o vaterpolu − ne znam ništa.

Uzeo sam svoju dragu sa sobom, jer što ima romantičnije od subotnjeg izlaska na utakmicu kadeta u veterpolu? Utakmica je bila predviđena za 20 sati, no u želji da ne propustimo dio, već smo u 19:30 došli na zagrebačku Šalatu, elitni dio grada s bazenima, koji je dobio ime po nekadašnjim poljima salate. I, u bazenu su već plivali klinci s crnim kapicama i vidljivim slovom P. Uh, informacija je očito bila kriva, utakmica je već počela, no to mene nije frapiralo. Svaki put kad bi neki od igrača s crnom kapicom zabio gol, ja sam pljeskao, a povremeno i počastio momke uzvikom „Bravo!” za svaki odigrani potez. Bili su tu i ambiciozni roditelji, koji su djeci vrlo strastveno govorili upute kako da igraju.

„Pa daj se probudi”, vikala je gospođa u finoj sportsko-večernjoj toaleti, a ja nisam odustajao da pozitivnim navijanjem sudjelujem u sportskoj atmosferi u kojoj mi se nakon početnog nećkanja pridružila i moja draga.

„Dobro, ne moraš mi se derati na uho”, moja draga se buntovno oglasila na moje udubljivanje u navijanju. Momci u crnim kapicama su se vrlo dobro držali, semafor je bio malo u zaostatku s vremenom, no sa zvukom sirene komentator je prokrljao: „Utakmica za treće mjesto je gotova, rezultat je Primorje 10 − Mornar 8.” Znači, postoje još neki klubovi crnih klupskih boja na slovo P?! Ha, dobro, neka su još neki klinci profitirali od moje dobronamjerne podrške. Moja me bolja polovica malo zbunjeno gledala, no klinci su u pitanju, ovo je bilo pitanje dobrog djela.

A onda je krenulo finale. Tad sam čak i doznao imena obje ekipe koje igraju, Partizan je igrao protiv mađarskog Vašaša, i točno u 20 sati sudac je dao znak za početak. Mladi Beograđani su počeli dobro, zabili uvodni gol, što je bila prva prilika za potpisnika ovih redova, novopečenog entuzijasta u vaterpolu, da urlikne „Bravo!” i zaradi još jedan upitni pogled svoje partnerice. Ubrzo sam se suočio s novim problemom: ne znam navijati za Partizan. Mislim, navijam za Dinamo, za Cibonu, za Mladost… Tako da sam se pomirio s ulogom podržavatelja − za svaki dobar potez nekog od beogradskih klinaca u bazenu, moji bi dlanovi stvarali aplauz. Drugi problem je bio − nepoznavanje pravila, ne znaš što sudac pokazuje, odnosno maše.

I dok su (neki) navijači Partizana, evidentno, bili neiskusni i sramežljivi, za navijače Vašaša to se nije moglo reći. Desetak-petnaest Mađara zauzelo je svoje položaje, izvadili su čegrtaljke i trube, i − napravili atmosferu! Osim toga, ti su ljudi govorili, odnosno izvikivali mađarski, što je nepoznato za uši većine okupljenih. No, ako su navijači Vašaša (vrlo vjerojatno roditelji mladih vaterpolista) bili glasniji, navijači Partizana bili su − brojniji! Doduše, nije se vikalo: „Igraj, Partizane, volim te” ili: „Volim Partizan crno-bele boje”, ali svaki potez je bio propraćen pljeskom i uzvicima podrške. OK, povremeno sam znao promašiti „ceo fudbal”, odnosno vaterpolo, pa sam aplaudirao na sučevu odluku za isključenje igrača Partizana. No, dobro − tko radi, taj i griješi.

U konačnici, mladi Mađari su ipak bili bolji od svojih vršnjaka iz Srbije. Učinili su manje pogrešaka u ključnim trenucima − utakmica je bila izjednačena cijelo vrijeme, bilo je nekoliko dobrih poteza s obje strane, nekoliko početničkih grešaka, tek su pred kraj igrači Vašaša povisili na dva gola razlike. I to je to! Sudeći po količini izgovorenih suglasnika od strane navijača, Mađari su bili u euforiji, no ni Partizanovci ne bi trebali biti nezadovoljni − presudile su nijanse. Nadam se da su mladi Beograđani bar malo osjetili podršku s tribina.

Podeli s drugima