Crtice iz korona-vremena: Zoran Tučkar (Zagreb)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena


Bio je treći ili četvrti dan otkako su mjere borbe protiv korona virusa u Hrvatskoj podignute na najviši nivo. Prije pojave korone vozio sam se vlakom na posao, i u vlaku lijeno čitao knjigu Zagreb 1941-1945 Ive Goldsteina, tako da su priče o policijskom satu i uvođenje propusnica kod mene došle na pripremljen teren.

Te nedjelje probudio sam se oko šest ujutro. Moja darling liebling je krenula na šihtu u bolnicu, a ja sam ostao kod kuće biti s našim djetetom. Mjere izolacije su učinile da na ulici usred bijela dana nema žive duše, ali živim u kući s dvorištem, pa ćemo se kći i ja protrčati, udahnuti zraka i mirno čekati da nam naša majka i kraljica dođe kući. Dijete je zaplakalo, uspio sam ga nekako umiriti i ona je opet zaspala. Ja sam sretan čovjek, imam malo vremena za jutarnju tišinu i da smislim što ćemo kći i ja danas raditi. Moja majka leži nepokretna u domu za starije, već je nekoliko tjedana kako je nisam vidio, napisat ću joj pismo i neka joj ga pročitaju, da zna da mislimo na nju i da je volimo, ali da ne možemo doći do nje zbog zabrane posjeta domovima za stare i nemoćne. „Ne dao Bog da virus uđe u dom, to će onda biti kao požar”, upozorava me moja draga, liječnica po struci. A ako ipak uđe u dom, mislim si, neću svoju majku moći niti primiti za ruku ni zagrliti. Ona će umirati, bit će sama, i osim osoblja, nitko neće moći k njoj. Nema dana kako se toga ne sjetim. Govore mi kako ne bih trebao misliti na to.

A onda se počelo tresti i njihati. S malim sam djetetom kraj temeljnog zida kuće, a oko našeg dvorišta su ionako visoke zgrade, kako ću s djetetom na prohladno jutro, počela je graja vani, ljudi su se skupljali pred ogradom mog dvorišta. Ocijenio sam da ništa ne dobivamo izlaskom van, neka se dijete mirno naspava, a ako bude još kakav potres zaštitit ću je. Uostalom, kraj nje sam. Ovo nije bila najpametnija odluka na svijetu. Danas sam sigurniji da sam trebao zamotati dijete pokrivačem i izaći van, kao i rodilje sa svojim bebama u Klinici za ženske bolesti i porode, izašle su izvan zgrade da smanje rizik od pogibije. Ovako sam samo bio čovjek koji je imao sreće.

Pola sata poslije opet se streslo, blaže nego prvi put, ali dovoljno jako da se čovjek zabrine. Treći put je zemlja prodrhtala, valjda, samo da mahne i kaže: „Još sam tu”, a četvrti put da kaže: „Nisam vas zaboravila.” Deseci potresa bit će registrirani u narednih mjesec dana. A u nedjelju ujutro društvene mreže su već eksplodirale, poznanik je već pokazao sliku uništenog auta na kojeg se sručilo pola tone betona i cigala. Centar Zagreba je izgubio bitku s prirodom i vremenom. Još sam u pidžami, dijete mi mirno spava. Pogledao sam sebe, pogledao sam kći, pogledao sam kuću, nigdje nikakva pukotina, osim što se u ogledalu odjednom ukazao 20 godina stariji, nevidljivim tsunamijem načet čovjek koji pomalo liči na mene. Ljuljanje zidova i drmanje zemlje će mi u idućim tjednima pred oči nailaziti poput žvake na cipeli. Ponavljanje je majka znanja, a meni ne treba majka znanja, nego jedna druga majka.

Nekog idućeg dana napisao sam pismo majci, odnio sam u dom, i na porti su odbili primiti pismo zbog mogućnosti prijenosa virusa na papiru. Poslao sam mail s prijedlogom da se čujemo preko neke moderne aplikacije, u domu su prihvatili i po nekoliko minuta tjedno s majkom vidimo se preko Whats Appa, čuje me koliko-toliko, njena nagluhost je sve jača. Bar me vidi, i ja vidim nju, i zna da mislimo na nju. Javljaju se prijatelji iz Srbije i Makedonije, govore o policijskom satu, pitaju me kako je nakon potresa. Primam to na znanje, odgovaram formalno, dok me kći vuče za ruku da skupa plešemo.

Vrijeme sam provodio radeći po principu 14-14, 14 dana posla, 14 dana kod kuće. Došavši kući jednog dana zatekao sam vijest kako je u jedan starački dom u Zagrebu došao korona virus. Ime mi je poznato… Majka je u njemu boravila do prije dvije godine. Nemam nekog vremena razmišljati, kći me vuče u dvorište na ljuljačku. O sreći u nesreći ću razmišljati drugi put.

Sjetio sam se prve polovice devedesetih i ne znam točno na koji način sam se obreo u dramskoj grupi koja je pripremala predstavu za odlazak u Pariz na festival Europa rijeka. Kad smo krenuli na putovanje, od nas dvanaest u grupi, samo jedna djevojčica i ja nismo imali fotoaparat sa sobom. Doduše, imali smo doma fotoaparat Zenit sovjetske proizvodnje sa svim onim priključcima, kojeg su čuvali poput totema i nisam se usudio niti pitati roditelje da mi ga posude za Pariz i da tim Zenitom okinem nekoliko slika. Lakše je sastaviti ormar iz IKEA-e, nego sve priključke Zenita. Bilo je to doba kad je na jednom filmu od 24 ili 36 slika stao bakin rođendan, mamin rođendan, moj rođendan, Božić i proslava Nove godine (otac se ionako nije previše volio slikati), a razvijanje slika je koštalo kao sv. Petra kajgana. Kolega iz grupe Luka nije imao tih problema, imao je tada moderan idiot-aparat s najnovijim čudom tehnike – automatskim zumiranjem. Luka se veselio Parizu i u četiri dana potrošio sedam filmova na slike njemu očito dragog grada. „Kakav snob”, mislio sam tada. „Kakav snob”, mislim sada, neuspješno skrivajući vlastitu ljubomoru što čovjek ima kod kuće ostatke povijesti, što (teoretski) te slike možda može složiti i napraviti izložbu. U konačnici moj Pariz je svake godine u sve većoj magli, a njegov Pariz je ponosno ovjekovječen u nekom albumu, s još nenačetom Notre Dame i ostalim znamenitostima tog velikog grada.

Igrajući se sa kćerkom u vlastitom dvorištu gledam je kako trči za loptom, skače, penje se na mali tobogan i vrišti od oduševljenja. Pogledao sam zgrade oko naše kuće. Tamo netko živi i nema dvorište koje ja imam. Badava Luki sedam foto-filmova o Parizu. Imam nekog tko me vuče za ruku prema suncu.

Ja sam sretan čovjek.

 

Podeli s drugima