Crtice iz korona-vremena: Darko Doni (Minhen)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena


 

Telepatija, sunce ti koronisano

I pre i za vreme korone, kod mene, sve je isto. Telepatija. Skoro. Otkad sam se razveo, a tome ima nešto više od šest meseci, život mi se sveo na posao i spavanje. Ćerke, tinejdžerke, nisam video nešto više od dve godine. Mnogo sam ih se poželeo, ali sada, sve i da hoće da me vide, zabrana je okupljanja. Kad bi mi bar odgovorile na poruke i pisma? Nisam bio dobar otac.

Živim u stanu na periferiji Minhena, jedva sam ga pronašao. Bilo je to u oktobru prošle godine. Vrlo je teško sa stanovima. Nalazi se u ne baš popularnom delu grada, Hazenberglu. Tu su pre živeli uglavnom pijanci, narkomani, prostitutke i oni stariji, migranti evropskog i turskog porekla. Ima ih i dalje tu, ali manje, muka je naterala i nešto pristojniji svet da se ovde naseljava. A i stanarine su skočile.

Imamo dve samoposluge, jednu tursku prodavnicu, biblioteku, dve crkve i jedan diskont-restoran gde se po ceo dan pije i jede po popularnim cenama. Ostalo? Spavaonica. Šareno sive zgrade u parkiću s vevericama. Biblioteka, crkve i restoran ne rade. Prolaze vlasnici sa psima, nisam ranije primećivao da je tako mnogo pasa u kraju. Nose crvene kese da pokupe izmet. Žene u hidžabu guraju kolica, prate ih mala dečica na trotinetima, nekad s partnerima, nekad same, prolaze peskovitom stazom. Na klupi sede posetioci onog zatvorenoga diskont-restorana, piju pivo ili neku jeftinu nemačku brlju iz malih flašica. Dovikuju se, kao, zabrana okupljanja, čuju se do moga prozora. Jedan ima urezanu zvezdu petokraku na čelu. Drugom vise pantalone oko mršavog struka i oseti se na alkohol rano ujutro, kad počinju da rade one dve samoposluge, znoji alkohol. Tu je i šareni istetovirani par s preslatkom bucmastom devojčicom koja nekad spava u kolicima, a nekad jurca okolo. Svi oni podvikuju i tepaju joj umornim ispijenim glasovima s bavarskim akcentom, teškim i za razumevanje i za preživljavanje. Ona ih naravno ne razume, a naravno ni ja. Davno sam zaboravio taj govor. Uči se brzo uz pivo i perece i sir „obacdu”. Bauštela. A posle, isto tako brzo zaboravlja.

To je o onome što vidim s balkona. Na balkonu sam često, lepo je vreme, potrebne su mi pauze u ovim nedeljama u kojima više nemam pojma da li je vikend, praznik ili samo još jedan običan radni dan. Naime – houmofis. Kod mene, počelo je prilično kasno s radom od kuće. Ima tome možda mesec dana, nešto više. Javni prevoz i metroi bili su dobrano prazni, ja sam još išao na fakultet, tj. institut da radim. Prišao mi je nepoznati lik u odelu, profesor(?) verovatno, i rekao: „Nema više opravdanja, radiš od kuće“ i onda, stigao je mejl svima, rektor poručuje, radi se od kuće. Do daljnjega.

U početku, bilo je ogromnih problema, sve dok nisam sredio neke stvari s internetom, preuzeo skuplji DSL paket, podesio parametre na softveru i isprobao sva moguća rešenja. Onda sam s kolegom, „rimoutli”, krenuo s projektom, i tu više nije bilo slobodnih dana. Radili smo danonoćno, bili povezani konstantno, pokušavao sam da upijem znanje od njega dok smo bili na vezi, nije bilo uvek lako, sudar istočnih kultura i temperamenata, on Indijac, ja Srbin, ali priveli smo pre nekoliko dana sve kraju.

O čemu se radi? To ne bih smeo da vam kažem. Veliko je, leti nebom, prenosi mnogo ljudi na daljinu, troši mnogo goriva. I tu bih stao.

Trenutno se odmaram, ali još uvek ne mogu da se opustim. Stalno razmišljam da nisam negde nešto fatalno i epohalno – pogrešio. Poslednjih nekoliko dana projekta radili smo na univerzitetu, uz specijalnu dozvolu. Prazne ulice, zatvorene prodavnice, apokaliptični prizori. Nisam imao vremena da razgledam. Žurio sam da radim, kao i svi koji su iste sreće. Biće zanimljivo kad ovo sve prođe. Neko će morati svu ovu zabavu da plati. Ali neka smo živi i zdravi. Snaći ćemo se nekako.

***

Sad su uveli i obavezu nošenja maski u prevozu i prodavnicama. Gledam dve tinejdžerke u samoposluzi, nose poveze preko lica. Zamišljam da su moje ćerke. Nije teško. Prisluškujem šta pričaju. Dobro su i zdravo, i meni momentalno bi bolje. S olakšanjem spustim pivo u kolica. Odguram ih do kase, odstojanje dva metra, poštujem. Sve plaćam karticom i trpam u kesu i razmišljam.

Korona će proći, kod mene sve – isto je. Telepatija.

 

Podeli s drugima