Crtice iz korona-vremena: Katarina Milićević (Beograd)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena.


Nije me iznenadila, niti zatekla nespremnu globalna situacija s virusom Covid-19. Registrovala sam u decembru da se u Kini nešto dešava, u januaru sam počela da pratim situaciju, u februaru sam već znala da je pitanje dana kada će stići u Evropu. Na tviteru godinama pratim Bojana Radovića, i kroz tu višegodišnju razmenu, nekad povremenu, nekad intenzivnu, postao mi je blizak. On i njegova porodica žive u Pekingu, a ja se sećam kad je krenuo u Kinu, šta je pisao prvih meseci, kako je iščekivao susret sa ženom i ćerkom, kad su one otišle… Bojan je intenzivno pisao o situaciji u Kini, i ja sam to pamtila. Bilo mi je jasno da će se virus teško zaustaviti, i da danas niko i ništa nije tako daleko kako se čini. Beležila sam u mozgu šta treba imati u kući, kako se dezinfikuje, sve.

Krajem februara s kolegama odlazim na Zlatar, s grupom veterana raznih vojski u Prijepolju prisustvujemo komemoraciji otetima iz voza na stanici Štrpci. Već je virus ušao u Hrvatsku, pitaju nas kakva je sutuacija, niko se ne boji, ali niko i ne želi da bude u karantinu van svoje zemlje. U tom trenutku još uvek je sve prilično sigurno. Dok smo putovali ka Prijepolju, zove me muž, koji je u Kragujevcu, na zakazanim kontrolnim pregledima. On je imao dva infarkta, prvi u 31. godini života, drugi u 34. Sad mu je 46 godina, ima stent i defibrilator u srcu. Pod izvesnim merama zaštite živimo već više od decenije. Vodimo računa o hrani koju spremamo, načinu na koji je spremamo, o zaštiti od svih virusa i infekcija, jer on je uvek u najrizičnijoj grupi za sve, a imamo i iskustvo boravka u bolnicama, i znamo da mi, kao država, osim ljudi, lekara i sestara, nemamo ništa. Molim ga da potraži u Kragujevcu maske, jer ih u Beogradu već od zime nema, tražila sam ih i kad je bilo visoko zagađenje vazduha. On negoduje, gde sad da traži, kiša je, hladno je, šta paničim bezveze, šta će nam maske. Uspeva da nabavi nekoliko s filterom, taman po jedna za svakog u porodici. U šteku imam 5-6 hirurških, jer sam uvek obazriva kad odlazim u posetu nekome ko je u bolnici, i uvek nosim masku, pogotovo ako idem kod osobe koja je operisana. Nikad ne znam da li sam prenosilac nečega, a i najbezazlenija infekcija koju ja ne moram ni da osetim, za drugog može da bude opasna.

Te maske slažem u fioku s lekovima, sve mislim: „Dabogda mi ne trebale!”

Ćutim da imam po nekoliko kilograma brašna, pirinča, testenine i zaleđenog povrća u „zalihama”. Ćutim, da ne slutim, da me ne proglase za paničarku, ćutim i sve mislim: „I ako se ništa ne desi, ovo ćemo pojesti za nekoliko dana…” Svakog dana, uz redovne namirnice, pridodam i još nešto „za ne daj Bože”. To me čini mirnijom.

10. 3.

Ćaskamo na pauzi, kolege iz Centra za nenasilnu akciju, i dotičemo se teme šta bismo radili ako moramo u izolaciju. Iznosimo ideje šta bismo mogli da radimo od kuće, ko mora da dolazi na posao, kako bi sve to izgledalo, mene samo izgovaranje plana čini spokojnijom, a onda pravimo dogovor šta ćemo ako se neko od nas razboli, kako ćemo jedni drugima da budemo podrška, da donosimo hranu, lekove… Ćaskamo, uz smeh, ne mislimo da će se to zaista ostvariti, ali ja sam, u sebi, potpuno mirna. I da se dogodi, bilo šta da bude, nisam sama, imam na koga da se oslonim.

Pratimo vesti, muž odlučuje da od sutradan, 11. marta, radi od kuće. On to može, a kako je u najrizičnijoj grupi, on to i mora. Razlika od jutarnjeg smeha u kancelariji i večernje odluke tek je nekoliko sati, ali sada svi već osećamo da je opasnost blizu.

13. 3.

Pred veče, svi smo kod kuće, bila sam na poslu, starija ćerka je imala predavanja na fakultetu, mlađa je bila u školi, muž je radio od kuće. Shvatam da to nema puno smisla – ako je on kod kuće, a nas tri na mestima gde ima sveta, on nikako ne može da bude zaštićen. Od nas.

Na televiziji gledam obraćanje Kriznog štaba, govore da će škole i dalje raditi.

„U redu, teška vremena traže teške odluke, mi smo od danas u izolaciji”, odlučujem. Muž se protivi: „Kako da ne idu u školu i na fakultet?” „Tako, lepo. Ja sam odgovorna za ovu porodicu, i ja ću da postupim po svojim merama, nemam odgovornost za državu, ali svoju ću da prihvatim.” Prepiremo se, oboje smo „stara škola”, od onih koji smatraju da deca moraju da idu u školu, uvek, i da samo s temperaturom mogu da ostanu kod kuće.

Ipak, ma koliko se protivili, za sve je odluka bila i olakšanje. Imamo neki plan, znamo kako ćemo, to uliva sigurnost.

Tek u nedelju uveče obaveštavaju nas da u ponedeljak škole i fakulteti neće raditi, zvanično.

Mi smo u subotu i nedelju sređivali ormare, stan nam je mali, nas četvoro je u njemu, i bukvalno svaka sitnica koja nije na svom mestu već je lom.

Svima je već dosta zatvorenosti, hteli bi napolje, ja ih ne baš utešno obaveštavam da je to bio vikend, i da zapravo tek s ponedeljkom počinje „izolacija” u pravom smislu.

16.3.

Sudaramo se, svi u isto vreme hoćemo u kupatilo, kucamo jedni drugima na vrata, uvek za nekog fali tople vode, svi pokušavamo da radimo, režimo jedni na druge kad nekome zazvoni telefon, kao da nam je koncentracija idealna, i eto, baš taj poziv nas izbacuje iz fokusa. Najčešće se čuje: „Stavi slušalice!” U jednom trenutku primećujem da sve četvoro imamo slušalice, i da je u slušalicama ključ porodične harmonije.

Počinjem da isprobavam recepte koje nikad nisam spremala i za koje nikad nisam imala vremena. Recimo, ćuretina s mlincima. Okrenem se i prebrojim – osam činija i šerpi sam upotrebila samo za njih. Jasno je zašto ćemo ovo sledeći put da jedemo kad odem u penziju.

Primećujem da me spremanje, mešenje, razvijanje, mućenje relaksira. Obično me čini nervoznom, nikad nemam dovoljno vremena, ko će da čeka da to naraste, da premesim, pa opet… Sad, sve u kuhinji radim s mirom i na miru. Osim prvi put kad sam pravila kiflice, pa uzela provrelo mleko i u njega stavila kvasac, sve po logici „ako kažu da mleko treba da bude mlako, onda, ako ja stavim vrelo, biće brže”. Neće.

Neki dani u martu i aprilu

Sve postaje jedan dugačak dan, gubim pojam o datumu, danu, kad se nešto dogodilo, da li je bilo jutros, juče ili prošle nedelje.

Od početka vanrednog stanja svake večeri radim dve stvari na fejsbuku: prvo, preporučim film ili predstavu za zajedničko gledanje, u 21 čas. Grupa se zove „Bioskop u karantinu”, i gledali smo razne filmove, predstave, koncerte, zajedno. Postala je to i meni, i nekolicini članova grupe, rutina, tako zatvaramo jedan dan.

Potom, kad se nahranimo i kulturom, svake večeri pitam svoje prijateljice i prijatelje, a i one koji mi to nisu, a uključe se: „Kako si?” I to je postalo mesto gde se svake večeri izjadamo, izbesnimo, smejemo, razmenimo misli, recepte, probleme, dogodovštine… Nisam preskočila nijedno veče, to nije dnevnik iz karantina, to je postala dnevna doza socijalne interakcije. Zanimljivo je da su se tu sreli i prepoznali ljudi koji se nisu lično upoznali nikada, i da sada dele najintimnije misli jedni s drugima.

Bliskost u doba korone.

Svako od nas ima nekog o kome brine: moju majku u Kragujevcu opskrbljuju rodbina i komšije, svekrva brine i o svojoj sestri koja je teško pokretna i sad je u bolnici, razmenjujemo dnevne izveštaje o tome kako je ko, kome šta treba.

Moja draga prijateljica je trudna i početak maja je termin za porođaj. No, kako je njoj to treće dete, i treći porođaj, očekuje se da bude nešto ranije. Svi dajemo prognozu, svako predlaže datum za koji misli da će biti dan rođenja malog Vasilija. Vasilijeva mama Nataša Vranješević je moja heroina, ona je mama i Đoletu, ali i Teodori, devojčici koja je pobedila leukemiju. Natašina i Bogdanova odluka da imaju treće dete me je oduševila, to je na mnogo simboličnih načina pobeda života i pobeda ljubavi. Radujem se svakoj bebi, svakom novom životu, ali ova beba koju iščekujemo, nešto je posebno.

Dajem svoju prognozu: 23. april. Vasilije je došao na svet u rano jutro tog dana. Ovaj svet je postao i bolji i lepši za jednu lepotu više.

U moru loših vesti, strahova, neizvesnosti, briga – Vasilije je samim svojim dolaskom učinio moj svet radosnijim.

U izolaciji sam provela i svoj rođendan, 14. april.

I drugu godišnjicu tatine smrti, nisam mogla na groblje da odem.

Razgovarala sam s prijateljima s kojima se nisam čula godinama.

Jedna meni draga osoba je postala baka, druga je dobila vest da će postati. Jedno moje malo Zmajče je završilo terapiju, i više nije bolesno, zvanično, posle dve godine borbe.

S bratom i njegovom porodicom u Engleskoj čujem se skoro svakog dana. Mnogo češće nego inače.

Starija ćerka sprema diplomski i nekoliko ispita koji su joj ostali do kraja fakulteta. Mlađa prati nastavu na televiziji, i onlajn šalje domaće zadatke. U elektronskom dnevniku ima sve petice i mnoštvo smajlija.

Čitam koliko i obično ali „lakše” knjige. Upravo čitam roman o ženi koja se razvela od muža kojeg voli jer je on želeo da ima decu, a ona ne. I taj tok misli, njenog života, razmišljanja, za mene je potpuno novi svet, tema o kojoj, priznajem, nisam puno razmišljala ranije. Živo me zanima šta će se sve desiti do kraja te knjige, rekoh li već „lake”.

Radila sam, i radim, koliko mogu, bez pritiska. Tim koji organizuje Biber konkurs, u kome sam i ja, odlučio je da četvrti konkurs raspišemo ranije, pošto su i pisci u izolaciji, i sad imaju vremena da pišu.

Moja mlađa ćerka Hana je rođena na Đurđevdan.

Pre nekoliko dana me je pitala da li će tada moći da ode s jednom ili dve drugarice na sladoled.

Prvi put od kad je sve ovo krenulo dala sam joj jasan odgovor: „Hoćeš!”

Grupa Nikom ništa objavila je obradu pesme Ekatarine Velike Budi sam na ulici 26. aprila. Ovo je moj svet, ovo su moje ulice – beogradske (manje) i kragujevačke (zauvek).

 

Podeli s drugima