Crtice iz korona-vremena: Hana Kazazović (Zenica)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena


Kažu da je „prošlo” i da se vraćamo u normalu. A ja tek sad ne znam da se ponašam i imam krize raspoloženja. Danas mi je baš nešto teško. Odnosno, nije mi teško samo danas, nego se danima u dnu želuca gomila taj osjećaj koji ne znam sebi objasniti.

Racionalno, sve je dobro. Život se lagano vraća u normalu, posao koji radim je OK i nije pretrpio veliku štetu. Proljeće je tu i vrijeme se polako popravlja i sve bi trebalo biti OK. A nije. Nisam. Treperim iznutra i danima pokušavam shvatiti šta je u pitanju. Da li u stvari nešto nije u redu ili mi se samo pričinjava?

Žulja me dan. Ujutro otvorim oči i osluškujem je li nestala ta nervoza. Prepoznam da je tu još uvijek, a ne znam čime je izazvana.

Nervoza i strah. Neobjašnjiv. Strah od nečeg što ne znam ni šta je ni da li će doći. A u praksi mi veže mozak i otežava rad. Mislila sam da mi je u karantinu teško raditi, i jeste bilo teško. Ali sad mi je bar dva puta teže, a trebalo bi stići sve što je bilo usporeno i odgođeno.

I onda u razgovoru s mužem, jer sam sjela i počela da mu pričam kako se osjećam i da ne znam što se tako osjećam, skontamo da me žulja povratak u normalu. Odnosno ovo postkarantinsko vrijeme i popuštanje stresa kojeg možda nisam bila ni svjesna dolazi na naplatu.

Pričam mu kako sam kod jedne djevojke na instagramu gledala ispod fotografije datum 9. maj. Bila sam zbunjena potpuno. Onda sam pogledala sljedeću i vidjela da je ona od 6. maja. Pa sam zastala i zapitala se zašto nije ništa objavljivala od prošle godine? A znam da jeste, mediji su prenosili, samo je, pomislih, obrisala te slike. I onda me kao hladna ruka oko vrata stegnu misao: „Pa, ovo je maj ove godine. Hana, maj je. Već.”

Ta me spoznaja naizgled nije pretjerano potresla, ali se očito smjestila u podsvijest da me žulja.

Maj je, a moje realno stanje je da je februar. Da me pitate kad se ujutro probudim, prije nego popalim sve prekidače u organizmu, rekla bih vam da je godina tek počela. Mart i april mi u kalendaru za 2020. nisu ni odštampani. Sigurno je bila ružna fotografija, pa je štampar nije ni uvezao s ostalim listovima.

A ne pomaže ni to što se moje vraćanje u normalan život ne razlikuje pretjerano od onog za vrijeme karantina. Da, zato što radim od kuće i zato što inače u kafane idem jednom u tri mjeseca pomoglo je da mi karantin bude skoro potpuno isti kao normalan život. I zato mi je bilo lakše nego drugima.

Ali, sad kad se svi vraćaju u (novo) normalno, i ja osjetim da bih trebala da se vratim nečemu, sjednem i skontam da ponovo nemam šta promijeniti. I da, nemam ja veliki problem s tim. Rad od kuće volim i ne znam kako bih podnijela odlaske u kancelariju. Ali mi očito sve to, skupa s popuštanjem stresa, stvara osjećaj koji me muči. Ovaj koji ne znam definisati, a često se pretvori u tečnost i izlije na oči, pa plačem bez obzira šta pogledala ili čak samo pomislila.

Mjesecima od kako ovo traje slušam o psihološkim problemima. Svi mi različito reagujemo na promjene, svi se drugačije ponašamo pod bilo kakvim pritiskom. Racionalno sam svjesna svega. Racionalno sebi sve objasnim i znam da nemam razloga za strah, brigu ili tu muku u stomaku. Emocije me zezaju. Nikako da se usklade s mozgom. Kao da mi uporno pokušavaju reći da ne mora sve uvijek biti onako kako djeluje na prvi pogled i da ne mora sve biti logično.

A razgovor pomaže. Nakon što sam u pola sata ispričala sve što me muči i isplakala sve ono suza što se valjda skupljalo od februara, dišem malo lakše. Valjda to pomogne da nađem svoj put u novo normalno, onako kako mi bude najbolje odgovaralo.

Originalni tekst je ovde.

Podeli s drugima
  • 14
  •  
  •  
  • 1
  •  
    15
    Shares