Crtice iz korona vremena: Nenad Valentik (Muskat)
Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena
Dani su izgubili brojke. To matematičko numerisanje vremena nikada mi nije bilo blisko. Za mene je ta dimenzija poput simfonije čije se note nižu jedna za drugom katkad bez smisla, ali češće u smislenom progresivnom ritmu koji odražava sva osećanja kroz koja prolazim. Mikstejp.
Danas je nedelja. Dan kad bih se u neko pređašnje vreme, pre pojave korone, probudio rano, skuvao kafu i popušivši dve-tri cigarete uz obavezno čitanje vesti ili, onoga šta mi već zadrži pažnju, spremio se i otišao u kancelariju… Danas je prvi dan mog prinudnog odmora koji ću provesti u svom domu. I, šta ja radim? Ustao sam rano, skuvao kafu i nastavio s rutinom. Verovatno ću potom ući u svoj studio, uključiti kompjutere i, ako već nemam neku obavezu u vezi s poslom, izmisliti neku novu. Navike. Permanentno repetitivno ponašanje koje se javlja u obrascima ni ovog jutra mi neće dati mira. Zaboga, pa zar, upravo, u tom trenutku dok sedim za računarom ja ne osećam mir?
A mogao sam da sednem na bicikl, stavim slušalice u uši, pustim muziku i vozim uz obalu. Toplo je. Danas će biti 45 stepeni na suncu. Ova situacija ne ide u prilog mojoj želji. Pitam se da li sve one teorije koje govore o tome da korona-virus ne može da preživi na višim temperaturama imaju smisla?!
Zvaničan izveštaj omanskog ministarstva zdravlja od jutros prijavio je 175 novih slučajeva. Broj obolelih je i dalje u porastu. Rekao bih da su teorije besmislene.
U smislu poravnanja epidemiološke krive vlada je preduzela različite mere. Uvedena je zabrana slobode kretanja među naseljenim mestima iz kog razloga su postavljeni kontrolni punktovi i samo s dozvolom je moguće kretanje između gradova.
Srećom, živim blizu obale i velikog gradskog parka te mi nije teško pala izolacija. Okružen sam bojama i mirisima. Štaviše, koristim ovo vreme za bolje upoznavanje najstarijeg životnog pratioca u svom životu – sebe. I otkrivam koliko nisam poznavao tu, zapravo, introvertnu osobu.
Ovih dana i sam grad se ponaša na sličan način. Razumemo se moj prijatelj i ja. Određeni kvartovi su zatvoreni. Posebno delovi u kojima je zabeležen povećan broj obolelih. Skoro ništa ne radi izuzev supermarketa i apoteka. Oni koji trljaju ruke u ovoj situaciji su upravo oni koji se bave onlajn prodajom. Sve neohodno se može kupiti preko mobilnih aplikacija s dostavom na kućnu adresu. Po brauzerima mi iskaču reklame za porudžbine iz manje bitnih prodavnica i, pre svega, okolnih restorana.
Uinat svemu, ja kuvam. Izvlačim recepte iz serija koje gledam ovih dana ili se prisećam jela koja je moja majka kuvala. Uzemljujem se u lepim sećanjima.
Rekao bih da mi produktivnosti ne manjka ovih dana, vreme je to koje mi nedostaje. Vreme da kristalisane ideje sprovedem u realnost. Shvatio sam da moram da vodim računa o svojim potrebama pre nego što bih bio u stanju da se bavim drugima. Nije zgoreg biti ponekad sebičan.
Kako je počela korona-situacija, s raznih medija mogli smo da čujemo kako da se organizuje rad od kuće i smisleno iskoristi slobodno vreme tokom izolacije. Verovanja sam da se mnogi ljudi nisu snašli i nisu u stanju da kvalitativno ispune dane provedene u vanrednom stanju. Ja sam, recimo, kad je sve ovo počelo napravio malu teretanu u kući. Preporučio sam tu ideju i nekim prijateljima kako bi, koliko-toliko, zadržali rutinu aktivnosti.
Najviše vremena posvećujem video-produkciji ali, pre svega, muzici. Ne samo da je intenzivno slušam već komponujem i miksujem. „Bez muzike život bi bio greška”, govorio je Niče, pa se, valjda, vodim tom rečenicom. Zapravo, najbolje se osećam u svom studiju gde poput tinejdžera koji svu pažnju predaje svojoj opsesiji i gde tkam multimedijalne priče. To je moj ventil u ovim danima. Kao i baštovanstvo. Nikad nije kasno da se otkriju nove ljubavi.
Svakodnevno radim. Vikendi ne postoje. Doduše, od početka marta ne idem u kancelariju. Uveo sam mere zaštite na poslu i pripremio sve kolege za rad od kuće. Lepše mi je da se gledamo kroz kamere, rekao bih. Radno vreme više ne postoji, a i mesec Ramadana je. U izolaciji sam stekao utisak da je ljudima dosadno kod kuće, pa su se svi usredsredili na posao. A meni nedostaje slobodno vreme. Ironija.
Ovih dana se spominje uvođenje policijskog časa.
Odlučujem da, ipak, stavim slušalice, pustim album Acid Arab-a i odem da vozim bicikl.
Ostavite odgovor