Crtice iz korona-vremena: Mediha Šehidić (Beč)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena


16. 3. 2020.

Saopštavaju nam da se posao prebacuje na home-office. S ljudima ćemo raditi u izolaciji. Ovo postaje ozbiljnije nego što sam mogla zamisliti. Socijalni rad od kuće? Kako? Kako god.

Prozor ne smije pasti! JBT.

To je jedino što mi sada prolazi kroz glavu. I oni tifusari iz filma Bitka na Neretvi. „Bošku ne smeta što ste srušili most. Preko vode do slobode!” Odmahujem glavom i kao u nekom transu idem prema tramvajskoj stanici. „Preplivaćemo Neretvu! Za mnom, tifusari!”

***

Brzo shvatam da je rad s ljudima od kuće i te kako moguć. Čovjek stalno uči nešto novo. Nije rat, struju imamo, vodu imamo, internet imamo, računare i mobitele takođe. Puna oprema.

Ljudi sa svojim problemima ne dolaze, oni nam ih sada pišu.

Posla imam preko glave. Ponekad se zanesem i zaboravim jesti. Radim i naveče, radim i preko vikenda. Umjesto stotinjak ljudi u prosjeku, sada nam se obraća najmanje tristo ljudi dnevno. Ne trebam pričati šta pandemija znači za sektor male privrede, samostalne djelatnike i sirotinju.

Nekoliko puta mi je i danas na um pala scena iz filma u kojoj Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić mortus pijani kreću u boj, prema Neretvi, dok im narod nazdravlja, a jedna žena iznosi dvije rakijice na tacni: „Da žive Čerčil, Staljin, Ruzvelt, i ti, strina!”, viče Ljubiša Samardžić.

Eto, tako nekako se osjećam ovako sklonjena. Kao strina iz Četvrte neprijateljske ofanzive.

***

TV ne uključujem već nekoliko godina. Izbjegavam vijesti.

Novine, radio, televizija, portali i ljudi koji su ovisni o informacijama svakog dana sve dramatičnije i dinamičnije objavljuju podatke o oboljelim i mrtvim, prostiru statističke tabele. Moje biće se tome opire, jer znam da je statistika uvijek samo tačan zbir netačnih podataka.

Prisjećam se kako sam prije trideset šest-sedam godina u Zenici svakog mjeseca, po završnom obračunu ličnih dohodaka, slala podatke o uposlenicima iz firme na adresu Federalnog zavoda za statistiku.

U formulare su se unosili razni podaci, počev od starosne dobi, stručne spreme, visine dohotka, mjesta stanovanja (selo-grad), uplata u penzioni fond… pa sve do nacionalnosti. Eh, otkud rubrika o nacionalnosti u vremenima za koja danas mnogi tvrde da nas u njima niko nije pitao koje smo to vjeroispovijesti i nacionalnosti?! Nebitno, rubrike Srbi, Hrvati, muslimani, Albanci i ostali bile su za popuniti i ljude u bobu prebrojati. Cijele 1983. i 1984. godine, u rubrici „Albanci” svojom rukom sam upisivala 2 (brojem) i dva (slovom).

Jednog dana na ispunjeni formular oko je bacio direktor firme, pa me upitao:

– Mediha, ko nam je drugi Albanac u kolektivu? Ja znam samo Omera Selimanjina.

– Radojica Mašković – odgovorih kao iz topa.

– Kako Radojica, dijete drago?!

– Pa, svi su mu dokumenti iz Peći. Rođen u Peći, rodni list dvojezičan, sve diplome na albanskom, sve svjedodžbe. Radojica je iz Peći.

– O, budalo jedna! – reče čovjek i svi oko mene prsnuše u smijeh.

Dok je živjela firma, živjela je u njoj i anegdota o Radojici Albancu kojoj su se svi osim Radojice grlato smijali.

Bilo mi je tada 18 i 19 godina – pravdam se. Mnogo sam naučila o ljudima i nacionalnostima u međuvremenu, ali ono „O, budalo jedna!” protezalo se po meni decenijama kasnije, doduše ne brojeći Albance po firmi, nego gluposti koje sam učinila i na koje sam „U ime Gluposti, njenog sina i njenog duha” – pristajala.

Sljedećeg mjeseca u rubrici Srbi imala sam jednog više, a u rubrici Albanci jednog manje. Ako je bilo suditi po mom poznavanju i razumijevanju „gradiva”, ofulala sam sigurno i među onim veličanstvenim, a kasnije konstitutivnim, ali tu me, Bogu hvala, nisu propitivali.

Od tada sam skeptična prema svim statistikama, jer znam kako se svakakvim neznalicama i šarlatanima dozvoljava da ispunjavaju kojekakve rubrike i plasiraju podatke nadležnim Zavodima za statistiku. J

 

18. 3. 2020.

Postoje ljudi koji reaguju odmah i koji su u reakciji jasni i glasni, i to je sasvim OK. Postoje i oni koji ne reaguju odmah i koji su pri svakoj opasnosti zaleđeni (ta sam!). To ne znači da mi nismo svjesni onoga što nam se događa u trenutku u kojem se događa. To samo znači da smo drugačiji i sporiji u reakciji.

Ljudi su kao dvogledi. Kod nekih je staklo uvijek okrenuto tako da približava, a kod nekih da udaljava, iako opasnost i ono što posmatramo u tom trenutku za sve nas stoji na istom mjestu.

Ne mora značiti (najčešće i nije tako!) da su glasniji ljudi/paničari odgovorni, a oni tiši neodgovorni.

Različito se samobranimo, različiti su nam ventili. Neko vrišti da ga svi čuju, a nekom u tišini udari krv na nos. Neko plače, neko se smije. Neko od iste materije piše dramu, a neko humoresku.

***

Perite ruke!

Kao da ih ranije nismo prali. Ili nismo? Koliko će nas u ovim vremenima spasiti čiste ruke uz prljava djela i prljave misli? Kako li je sada onima koji su i prije pandemije bolovali od opsesivno-kompulzivnih poremećaja?

Pitam se još da li je pandemija modernog doba morala doći upakovana u virus/silu u kojoj će svi ljudi morati, napokon, o-prati svoje ruke?

Poncije Pilat znao je šta čini kada je rekao da mora prati svoje ruke (od krvi) nakon što ga je masa natjerala da donese tešku odluku i osudi čovjeka na smrt. Znanstvenici sa sveučilišta Michigan u svojim studijama tvrde da ljudi koji dobro operu ruke prije nego što donesu neku tešku odluku zapravo na taj način olakšavaju svoju savjest, kao da tim činom sa sebe skidaju krivnju zbog posljedica koje njihova odluka izaziva. Pranje ruku pridonosi osjećaju moralne i fizičke čistoće, a onima koji povlače svjesne i podsvjesne grijehove po sebi, pomaže u sujevjerju da će ih stalno pranje ruku očisti od počinjenih grijehova iz prošlosti.

Nemamo mi više ljude poput kralja Edipa, koji pri spoznaji o težini počinjenog grijeha, ne bi uopšte pokušali prati svoje ruke, niti se braniti opravdanjem, iskupljivanjem i neznanjem. Kralj Edip je znao šta znači odgovornost, šta je nemoralan čin i zato je sebi pri spoznaji da je počinilac grijeha iskopao oči. Takvih ljudi danas nema, i zato nam je možda sve gore i gore.

Nema veze… Sada ćemo svi zajedno prati ruke ne bi li nam postalo sve bolje. I bolje.

***

Moja majka je govorila: Zaposli ruke da oslobodiš mozak!

Zapošljavam ruke i počinjem ih koristiti – od kuhinje. Ribam ormariće iznutra. Propinjem se na radnu površinu i nogom obaram teglu meda. Silazim i duže od sat vremena skupljam i čistim staklenu srču uvaljani u ljepljivi med, sve obilato rasuto po kuhinjskom podu. Strašno. Kao što je Balkan zemlja krvi i meda, tako je ova kuhinja, pri zapošljavanju mojih ruku u kriznoj situaciji, postala zemlja stakla i meda. Zatvaram ormariće, kantu i krpe vraćam u kupatilo. Ovo definitivno nije dan za upošljavanje mojih ruku.

Drugi put. Nije posô zec! A nisam ni ja, vala.

***

Iz iskustva znam da se hljeb može zamijesiti čistim rukama, bez ikakvog virusa na njima, i opet… ne stići ispeći i pojesti u svojoj kući, što ne znači da ruke ne treba prati i da hljeb ne treba mijesiti kao da ćemo ga pojesti baš u svojoj kući i kao da nikada nećemo završiti u izolaciji.

Živimo kao da ćemo sto godina ostati neokrznuti, a spremajmo se kao da će sutra izbiti pandemija! – rekao bi nam drug Tito danas da ustane iz groba, nakon što bi i on oprao svoje ruke i premazao ih dezinfekcionim sredstvom.

 

22. 3. 2020.

Izolacija? Šta je to za izoliranog čovjeka?

Fale mi samo kćerka i unuka. To je jedino moje pravo nedostajanje u ovim vremenima. Ostalih ako se setim – setim, a i oni mene „ako se sete – sete”.

Znači, suština! Krize su zbog toga dobre, jer čovjek u njima uvijek spadne na suštinu.

Ni koraci mi ne fale, ni tramvaji, metroi, parkovi, cvrkut ptica, kupovina… ni „Guten morgen!”, ni „Danke”, ništa… Samo unuka i kćer. S jednom da se igram, a u drugu skriveno da gledam dok se s prvom igram. Da se svojim okom uvjerim da su dobro. Ili nisu? Da pitam: Šta je? I da čujem: Šta će bit‘? Šta je tebi?

***

Čovjek je najkrhkije biće na planeti. Možda samo leptir prednjači u krhkosti. Doduše, otkako su nam pobili teoriju da leptir živi samo jedan dan, može biti da su i leptiri stvorenja robusnija od čovjeka.

Dijete mi je na „prvoj liniji fronta”. Tjeskoba me spopada samo kad osvijestim nemoć i u trenucima pomislim: Bolnica je to. Šta ako COVID 19… Kako ćemo?

Onda otvorim prozor i gledam na pustu ulicu. Na jednom drvetu danima visi najlonska kesa. Pitam se hoće li ostati tu i kad drvo ozeleni.

Misli su mi rasute. Sad jedno, sad stoto.

Šta je to što nam se dešava sada – znaćemo kad prođe. Uvijek je bilo tako.

A čovjek… jadno je to biće. On voli da učestvuje u produbljavanju vlastite nesigurnosti. Znam to, jer sam čovjek.

 

24. 3. 2020.

Strah paralizuje, ljudi se oduvijek plaše patnje.

Narod nikad nije imao posebno povjerenje u institucije, posljednjih decenija nikako, jer zna da su upravo institucije osnovni izvor ljudske patnje.

Potencijalni glasači i uvijek-jedne-iste-poze govornika, koji u svakoj krizi vode računa prvobitno o svojim potrebama. I ono malo informacija koje uzimam putem interneta, još više reduciram. Teško mi gledati sve te za svoj puk naprasito zabrinute face, pa preskačem. Svaka hinjena milost i zabrinutost pune me nelagodom i pasivnom agresijom. Nije to samo sada i zbog novonastale situacije tako. To je kod mene oduvijek tako, a rano, veoma rano sam osjetila pro forma zabrinutost i pro forma ljude.

 

25. 3. 2020.

Ovo sve više liči na masovnu fabriku za proizvodnju panike. Čovjekova sloboda ograničena je vanjskim, a bogme i psihičkim granicama. S koliko ljudi smo u našem svakodnevnom „normalnom” životu okruženi, a koji žive u stalnoj agoniji od vlastite smrti, dok mi o tome pojma nemamo.

Skoro apokaliptično.

Kažu da se čovjek razlikuje od životinje upravo po tome što je sposoban pobijediti i kontrolisati neke svoje strahove i slabosti. Zato je i postao biće koje otkriva i stvara. Pa, ipak!

U strahu živi jadničak-čovjek!

Nekome ovdje (pa i u čovjeku samom!) on baš takav uplašen i munjen – odgovara i treba, jer strah paralizuje, izbija dah iz pluća, začepljuje moždane vijuge, pravi poslušnike. Sve ove nakoćene psihopate koje vladaju svijetom, državom, gradom, mjesnom zajednicom, porodicom, čovjekom, ženom, djetetom… svi ti masovni nakoti narcisa, ublehaša, prevrtljivaca, spletkaroša i muljavaca trebaju upravo takvog čovjeka: na smrt i od smrti isprepadanog da bi „posao” cvao, ma šta kome od njih posao značio.

Zato ga valjda i njeguju, da bi nas tretirali kao komade na fabričkoj traci.

Zamišljam kako će neko, kad sve ovo prođe, snimiti film o vremenima u kojima je harao coronavirus, a u filmu scene u kojima mi, ljudi, nepomično ležimo na fabričkoj traci, pored trake stoji nekoliko fabričkih radnika u plastičnim odijelima, s maskama na licu i rukavicama na rukama (potpuno sterilni, nedokučivi i neprepoznatljivi) i razdvajaju nas na:

  1. Ide u dalje
  2. Šrot.

Pa mahnu rukom i šrot sam spadne u kantu za smeće.

****

Ne sjećam se gdje, kada i u kojoj knjizi sam pročitala kako su životinjama na nekoj farmi ciljano ubijali reflekse. Kad su ih oslabili tako da ne pokazuju reakcije na udarce, maltetiranja, vezivanja i lance, životinje su izgubile kriterije i pri uzimanju hrane. Mirno su gutale sve što im se ponudi, pa i mljeveno staklo.

Ne znam zašto mi sve ovo večeras prolazi kroz glavu.

Prepoznajem li se u čovjeku? Ili pak u životinji?

 

28. 3. 2020.

Izlazim napolje. Na lice stavljam masku po propisu ovu zemlje, navlačim plastične rukavice na ruke. Ljudi liče na kerove s brnjicom i plastikom na šapama koje će im se potpariti za pola sata.

Kućepaziteljka ispred zgrade prolazi pored mene. Ne prepoznaje me. Nije loše. Svi smo Šarov, evo nas u Psećem srcu. Samo još da saznamo ko je profesor Preobraženski koji je, ovaj put, od ljudi napravio kerove.

Nedostaje samo da neko povikne: „Rasulo privredne teškoće, Filipe Filipoviču!” i da se Filip Filipovič nakašlje i upita: „Šta predstavlja to vaše rasulo? Evo, da objasnim šta je rasulo, gospodo: ako ja, umjesto da operišem, svake večeri u svom stanu počnem da pjevam u horu, kod mene će nastati rasulo. I ako ja, ulazeći u klozet, počnem, izvinite na izrazu, da mokrim pored šolje, a to isto budu radile i Zina i Darja Petrovna, u klozetu će doći do rasula. Prema tome, rasulo nije u klozetima, već u glavama.”

I tako, glave rasute poput Šarova u prodavnici držim odstojanje od ljudi, a i oni od mene. Telefon zvoni. Kćerka me pita: Gdje si to?

– U Zombilandu – odgovaram kroz masku.

Kao da su nam svima odjednom presjekli vezu između somatskih i umnih aktivnosti.

U prodavnici preko razglasa upozoravaju da držimo pristojno odostojanje jedni od drugih, i da plaćamo bankomat-kartom. Ja bih rado uzela megafon u šake i poviknula:

– ACHTUNG! ACHTUNG! Gubljenje svijesti na pomolu!

Shvatam da mi je trenutno tjesnije napolju među ljudima s brnjicama i rukavicama, nego u kući.

Svuda vidim strah od straha.

Idem nazad prema zgradi i šegačim se sa svojim mislima (a s kim ću!) i mislim kako bi bilo dobro da se kad sve ovo prođe izmisli neki fakultet za dedramaturgiju.

Dramiti – to znamo. Drama je specijalnost slabića, komformista i egoista, a u filmskoj umjetnosti to je specijalnost dramaturga.

Dedramiti – to je već specijalnost namjenjena rijetkima, svejedno o kakvoj se umjetnosti radi. Posebno ako se radi o umjetnosti preživljavanja.

***

Sada se tačno vidi da je onaj „unutrašnji mir” i sabranost čovjeka o kojem danas mnogi toliko pišu i govore, doveden na nivo čiste improvizacije.

Dovoljno je samo osvrnuti se na lanac uvezanih poruka koje kruže virtualnim svijetom.

Šta je to? Fatalizam? Praznovjerje? Misticizam? Glupost?

Sve jeste, ali unutrašnji mir nije, garant!

***

Počinjem čitati Čišćenje globusa Božice Jelušić. Radujem se knjizi sa slikovnim ilustracijama i preciznosti izričaja ove autorice. Ni riječi viška, ni riječi manjka. U jednoj rečenici oslika ono za što bi neko drugi upotrijebio sto rečenica i opet rekao: ništa.

Knjiga me tjera da razmišljam i o svojim pretkinjama koje nikada u životu nisu ni vidjele dvorac, a kamoli u njemu živjele. Što sam starija to me žene iz moje porodice više impresioniraju svojom borbenošću i otpornošću koju su pokazivale u suočavanju s nesrećama koje su ih snalazile i lomile.

Progoni, izbjeglištvo, jame, paljevine, zbjegovi, povratak na zgarišta, gubljenje muževa, djece… Glad, žeđ, bosonogost, golost… Sve. I pomirenost sa svojom nesrećom.

Nema vode, nosićemo vodu na leđima i po četrdeset kilometara pješke da napojimo djecu i stoku. Nema kuće, spavaćemo na čatrnji. Nema muškarca da zasuče rukave i obradi njivu, imamo mi svoja pleća i svoje šake koje će okopati zemlju. Nema mesa, ima ljevača. Nema ljevače, zaspaćemo gladne. Sve u tišini i gordosti, a da o gordosti pojma nisu imale.

Pitam se ponekad jesu li sve te žene, a moje pretkinje, nametnute nedaće preživjele samo zato što njihove unutrašnje potrebe nisu bile materijalne i prolazne. One nikada nisu vidjele more, iako su živjele na udaljenosti od pola sata vožnje do mora. Ona nisu mislile da su zbog toga za nešto uskraćene.

Možda su sve te žene – po nekoj liniji moje žene, u svom neznanju, a bez mogućnosti da se bave bitkom i nebitkom, traganjima za spoznajom i vlastitim bićem – možda su upravo tako suštinu dobile serviranu na drvenom pladnju. Suštinu koja je glasila: Preživi!

One nisu imale potrebu da bilo kome, pa ni sebi samima, objašnjavaju da je voda mokra. Jer zna se – voda jeste i može biti samo mokra. To je bila jedina dopustivost logičkih, filozofskih i ontoloških postavki mojih pretkinja, a čini se da je i moja. Nemoguće mi je istovremeno „čistiti tramvajske šine i rješavati sudbinu nekih španskih odrpanaca”.

***

S unukom skajpam svaki dan. Preko skajpa igramo Ne ljuti se, čovječe.

– Nana, nana, ja hoćem da sam grün i ja hoćem pobjediti.

Bacam kocku, vrištim kad dobijem šesticu, pomjeram figure, obaram sama sebe kako bi ona pobijedila i galamim što me kocka neće.

Ona se smije, mala je i još uvijek misli da je sve onako kako i izgleda, ne zna da ljudi hoće slagati, i da je čak i njena nana laže dok ruši vlastite figure samo da bi čula njen smijeh – svoj lijek. I ono: Ja sam pobijedila, ja sam pobijedila!

Kaže mi: Mora proći virus i onda ja dođem kod nana!

Poslije me pita: Šta si radila sutra?

– Isto što i prekosutra! – odgovaram.

***

Idem spavati. Otvaram zbirku pjesama Ilije Ladina, i to tako kao da otvaram špil karata i čekam da vidim na kojoj karti ću se otvoriti.

Večeras bijaše:

ŠERET I BOG

Ako idem u red za vodu mogu poginuti
Ako idem u red za kruh mogu poginuti
Ima l’ bolji račun o Bože rekoh
I htjedoh iz kuće izaći
– Ima: na to će šeret u haustoru
Idi ti u red za mlijeko
Utolit ćeš glad i utažit ćeš žeđ
I sve ćeš to uz samo jedan rizik A gore su dva
Hvala ti Bože rekoh
Što dade šeretu uši
Te i on čuje što tebi govorim

***

Smijuljim se. Šeretski. Umijem ja to kad me krene. I kad me strefi, naravno.

 

31. 3. 2020.

Mnogo radim. Efektivno i više nego na radnom mjestu, jer sve ide znatno sporije. Atrofiraću na stolici i za računarom. Kod kuće nemam printer i postaje mi jasno koliku važnost ima takav uređaj u administrativnim zadaćama. Zapisujem, bilježim… stotinu listova i cedulja oko sebe. Gledam svoj rukopis sa čuđenjem i mislim kako to više nije rukopis. Zahvaljujući tehnologiji moj rukopis postao je obična škrabotina.

Stalno mi je u glavi neko svođenje računa: Jesam li ovo dobro uradila? Mogu li pomoći? Boli me ovo, ono… Prvi val ekonomske krize puca po sirotinji i nemoćnom. I onaj drugi, i treći, i posljednji val. I privatno bih htjela pomoći više od svojih mogućnosti, pa osjetim kako udaram na vlastite granice. Muljavci će se snaći. Zar je bilo vremena u kojem se nisu snašli? Zar je nekad postojala situacija iz koje se takvi nisu izvukli? Cijena, prava sitnica!

A kad osjetim potpunu nemoć i tupoću, onda sjednem i pročitam jedan ulomak iz Čarobnog brijega, pa mi bude lakše. I čujem glas svoje kćeri koja mi, iako je dvadeset godina mlađa i isto toliko godina pametnija od mene, ponekad kaže: Mama, onaj ko ima srca da se natovari na ta tvoja pleća – griješnik je i pokvarenjak. Tvoja dužnost je sada da pomogneš sebi. Tačka.

– Sto mu gromova, inženjeru, čujem o vama čudne stvari. Odali ste se milosrđu? Trudite se da se iskupite dobrim djelima?
– Ne vrijedi o tome govoriti, gospodine Setembrini. Nema u tome ničeg zbog čega bi se trebalo hvaliti. Moj rođak i ja…
– Ama, ne mješajte u to svog rođaka! Samo vi ste u pitanju i kad se o obojici govori, to je sigurno. Potporučnik je dostojan poštovanja, ali on je jednostavna i neugrožena priroda koja vaspitaču ne zadaje nikakve brige. Ne možete me ubijediti da je on taj koji vodi. Važniji ste vi, ali ste i više ugroženi. Vi ste, ako se tako mogu izraziti, siroče života – o vama se treba starati.
– Svakako, gospodine Setembrini. Jednom zasvagda. To je od vas vrlo ljubazno. A ono „siroče života” tačno je rečeno. Šta sve ne padne na pamet jednom književniku! Ne znam da li treba da se ponosim tim imenom, ali zvuči lijepo, to moram reći. Da, i ja se, eto, staram malo o „djeci smrti”, na to ste bez sumnje maločas mislili. Ovda-onda, kad imam vremena, zainteresujem se, sasvim uzgred, ne zanemarujući uglavnom svoje liječenje, za još ponekog teškog i ozbiljnog bolesnika, razumijete me, za one koji ovdje nisu došli da se zabavljaju i da tjeraju kera, već koji umiru.
– Mladiću, ipak je zapisano: Ostavite neka mrtvi pokopaju svoje mrtvace – reče Italijan.

 

2. 4. 2020.

Na današnji dan, prije tačno četrdeset tri godine, umro je moj otac. Na dan njegove dženaze, 4. aprila, u svoj dječji dnevnik, na stranici April – 4 – Utorak, zalijepila sam očevu sliku i sklopila korice.

Nisam zapisala ni riječ.

Nije da ih nije bilo, bilo je mnogo riječi; lijepih, teških, okrivljujućih, obećavajućih, preklinjućih, toplih, ali sve su ostale sklopljene između bordo korica.

Poslije tog sklapanja nikad više ništa nije bilo isto. Falio mi je otac često kao zrak koji treba plućima, kao sjenka koja treba čovjeku, kao ruka koja treba ramenu.

Četrdeset tri godine je mnogo godina. Ja sam se brzo navikla na ničijost, čak sam u njoj znala pomalo oholo i uživati.

– Čija si?

– Ničija! Hajd’ ti budi ako smiješ!

Oca nema predugo, a tragovi dječjeg bola ispadaju još uvijek iz starih ladica. Kad god otvorim neke sklopljene stranice, znam da ja svoga oca jesam zaklopila tako – bez riječi, ali da nikad u životu nisam prestala da ga tražim. U svemu, pa i u nekim ljudima koji su se valjda pojavljivali na mom putu da me iznova nauče i podsjete kako je otac koji voli svoje dijete – jedan, baš kao i Bog što je – jedan.

Težak mi je ovaj datum; odmota se film, prostre se Sarajevo po grudnom košu, Koševo stegne, soba se okreće, hodnik se proteže, hropac hropti, a krik zvoni: Nije, nije… Moj otac nije!

A i zahvalnost neka istovremeno ječi u meni, stavlja mi ruku na rame i kazuje:

– Bolje ti je bilo imati pravog oca trinaest godina u životu, nego neku budaletinu pedeset.

– Tako je! – slegnem ramenima i zaklopim stranice svoje goleme tuge. Svoga prvog nedostajanja i prvog istinskog bola u grudima.

 

5. 4. 2020.

Kad sve ovo prođe, a proći mora… bavićemo se posljedicama.

Još dugo ćemo zazirati jedni od drugih, a moćnici će se i dalje baviti samo novcem.

Zato ću za kraj ove sedmice i ovog, prvi-put-vođenja dnevnika od adolescencije pa sve do danas, citirati Borhesa:

– Novac? – ponovio je on.
– Niko više ne pati od siromaštva, koje mora da je bilo neizdrživo, niti od bogatstva, koje mora da je bilo najneugodniji oblik vulgarnosti. Danas svako samo obavlja svoj posao.
– Poput rabina – rekoh mu.
Izgledalo je kao da nije razumio i samo je nastavio dalje.

Podeli s drugima
  • 360
  •  
  •  
  • 1
  •  
    361
    Shares