Crtice iz korona-vremena: Elvira Jerković-Peyraud  (Lion)


Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena


Francuska izlazi iz karantene 11. svibnja. Internetska zajednica sarkastično predlaže da se taj datum upiše u kalendar praznika kao Dan oslobođenja. Na WhatsApp mi stižu pozivi za skoro slavlje. Nažalost, nema razloga slavlju, jer neće nas pustiti vani zato što smo se oslobodili virusa nego zato što nema više novaca da nas čuvaju u sigurnosti naših domova. Prvo će pustiti djecu, tako da će roditelji moći na posao. Do sada im je država plaćala boravak u kući u iznosu od 84% plaće ukoliko nisu mogli raditi na distanci. Sada će im podijeliti maske i poslati ih na posao. Najavljuju da će maske u nekim gradovima, kao u mom Lyonu, biti obavezne u svako vrijeme na svakom javnom prostoru. U početku krize vlada je tvrdila da su maske beskorisne u borbi protiv virusa. U međuvremenu su uspjeli razviti domaću proizvodnju ili ugovoriti uvoz, ili jedno i drugo, pa su maske odjednom postale glavni adut u borbi protiv virusa. Kako se situacija mijenja, tako političari mijenjaju priče – naočigled cijelog pučanstva. A pučanstvo, manje-više prešutno, pristaje na ulogu crvenih ribica bez memorije. Sve je dobro dok plaća stiže, a i frka je! U pitanju je život ili smrt. Umjesto protestnih izlazaka na ulicu, izlazi se na prozore u 20 sati pljeskati medicinskom osoblju. Iako medicinsko osoblje viče da ih ne treba svako veče bodriti kao žrtvene jarce, nego im treba dati osnovnu opremu da se zaštite od virusa, nema Francuza na ulici da se bore za njih. Stoički šute i plješću. Oni koji žele ipak nešto učiniti za bolnice, šiju maske i skupljaju velike vreće za smeće za zaštitne kecelje. Jedini spomen tradicije uličnih prosvjeda mogao se čitati ovih dana na internetu: „Ne bacajte korištene maske, trebat će vam za suzavac!”

Macron je opću korona-situaciju nazvao ratom. Vlada šalje poruku da su u tom ratu junaci svi koji s kauča brane zemlju. Ali ipak nema veliko povjerenje u savjest ležećih boraca. Da ne zaborave za što se bore, moraju sami sebi tiskati dozvole za nužne izlaske, a tko nema printer, mora prepisati cijeli tekst, zatim potpisati svoju suglasnost da sebe pušta izići. Za svaki izlazak treba novi papir, nema križanja ni brisanja. Poslije su uvedene dozvole na smartfonu, ali ljudi više vole da ih zaboli ruka od prepisivanja nego da ih se uhodi preko njihovog vlastitog mobilnog. Čudna je to neka igra na temu samodgovornosti, čiji smisao nismo baš pohvatali, ali je se skrupulozno pridržavamo jer ako pređemo granicu od jednog kilometra u jednom satu ili nešto zeznemo na propusnici, to košta 130 eura, recidiviramo li – dupla cijena.

Neuobičajeno za Francusku, ali ne čuju se kritička politička mišljenja. Svi smo koncentrirani na borbu za opstanak. Ipak, riječi kao: izolacija, zabrana izlaska, zabrana druženja, zabrana kretanja, zabrana okupljanja, zabrana posjećivanja, navode nas da se upitamo kako stojimo s pravom čovjeka u zemlji ljudskih prava. Tražila sam i pronašla odgovor: dozvoljeno je privremeno, samo privremeno, kršiti neka prava čovjeka da bi se zaštitilo osnovno ljudsko pravo na život i integritet. Zato ovdje policija na svakom uglu čuva to osnovno pravo, i kažnjava, a može se završiti i u zatvoru ako si npr. kolima krenuo iz Lyona kod ljubavnice u Marseille. Ipak, meni se više sviđa kako to rade Šveđani. Njihova vlada vjeruje u sposobnost naroda da se brine o sebi, a možda i ne vjeruje, ali poštuje njegovo dostojanstvo. Imam prijatelja tamo. Poslao mi slike mora uz koje je šetao to popodne. Ja njemu slike mog balkona na koji sam izišla uvečer. Priča mi o sobovima, zečevima i vjevericama koje je sreo na šetnji. Ja njemu o golubovima koji su prekrili izmetom sva kola što ne mrdaju s parkirališta već mjesec i po. Kaže – bio je zauzet jer je pripremao prijem za rođendan svoje kćeri, slika švedskog stola za 20 uzvanika. Ali ne bojim se ja za njega. Znam da ih može biti 50 na proslavi i da će distanca biti poštovana između svakog pojedinca. Već dvije godine ga pokušavam odučiti od držanja distance, pa baš nikako to ne ide. Gledam slike koje mi šalje i uzdišem, nedostaje mi priroda, ne nedostaju mi slavlja jer sam u međuvremenu podivljala. „Ti si moj glasnik iz paralelne stvarnosti”, kažem mu.

Dakle, Macron nas poziva da se ponašamo kao da smo u ratu. Ali ne znamo ni mi ni on što je rat. Front nam se čini daleko. Međutim, on je tu, nekoliko stanica gradskim prijevozom, kod kapija prvih bolnica. Iza kapija bolnica su koridori pakla. U svakom trenutku možemo biti katapultirani s te strane. Iskreno, na to ne mislim. Osjećam se kao kad sam se ukrcala na avion za Australiju, pa okružena svim udobnostima, knjigama i ekranima, opustila se i poželjela da let što duže traje. Radim od kuće samo pola radnog vremena jer ne mogu imati profesionalne programe na privatnom kompjuteru da bih radila puno radno vrijeme. Ostala polovica radnog vrijemena mi je ipak plaćena. Poklonili su mi slobodno vrijeme, nikada ga toliko nisam imala. Pa opet nemam vremena za sve što bih htjela uraditi. A čak ne sudjelujem u online društvenom životu. Svi ti koncerti, izložbe, konferencije, gimnastika i joga, didaktički sadržaji, aperitivi, zabave – sve su to za mene surogati koji me ostavljaju ravnodušnom. Volim autentične stvari: čitanje, gledanje filmova, višesatna telefoniranja, kuhanje, dekoriranje životnog prostora. Nedostaje mi vremena i hvata me pomalo panika, jer 11. svibanj je već tu, a ja još nisam ni počela roman ni spremila zimske stvari ni prijavila porez. Ne razmišljam da je sve to potpuno nevažno i da imam sreću što nisam s druge strane bolničke kapije. Čini mi se da se radi o dva nedodirljiva svijeta. Ali zašto kucam o drvo dok ovo pišem?

Moja kćer, koja je sa mnom u karanteni, ne postavlja si takva suvišna pitanja. Ona gura. Elisa radi za jedno osiguravajuće društvo kao samostalni suradnik. Prodaje dodatna mirovinska osiguranja na području Lyona. U početku karantene njena profesionalna situacija se činila bezizglednom. Svoj posao nije mogla obavljati, a od države nije mogla dobiti pomoć jer je na početku karijere i nema dovoljno radnog staža. Nakon dvodnevne šutnje iza uglavnom zaključanih vrata svoje sobe, došla je ozarena lica i rekla mi: „Znaš, mama, svaka nova situacija koja izgleda bezizlazna, zapravo je situacija koja krije nove mogućnosti.” Elisa je od tada proširila svoj posao na cijelu Francusku i, zahvaljujući online sastancima, zaradila plaću o kojoj je prije mogla maštati.

Pa eto, ako se sruši naš svijet i sutra se probudimo u nekoj novoj civilizaciji bez zagrljaja, poljubaca i proslava, utjehu i nadu nam može pružiti činjenica da „svaka nova situacija koja izgleda bezizlazna, zapravo je situacija koja krije nove mogućnosti”. Izdržljiva smo mi vrsta, neće nas uništiti taj besvjesni nano-buzdovan! Osim ako… Noćas sam u 1:30 h dobila poruku od moje prijateljice iz Milana, koja inače nema običaj slati poruke: „A što ako su dinosauri izumrli zbog virusa?”

 

Podeli s drugima
  • 58
  •  
  •  
  • 1
  •  
    59
    Shares