Crtice iz korona-vremena: Aleksandra Sana Rasulić (Malaga)
Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena
Teško je shvatiti da nas nije „zaključao” neko kome je to „onako” palo na pamet. Međutim, kad nastavim da razmišljam o tome, prirodno je da mi se javljaju sumnje. Prošlo je pedeset dana alarmantnog stanja u Španiji. Mogli smo da izlazimo samo do prodavnice i apoteke i trk kući. Ako pandur uhvati nekoga da je daleko od svoje kuće, piše nemalu kaznu. Svakako mi sumnje ugnjetava činjenica da svakog dana umire mnogo ljudi. Juče devetsto, danas devetsto, sutra osamsto. Još uvek umiru. Došlo je na „samo” manje od trista dnevno. Hladni brojevi i statistika pretvaraju se u zamišljanje svih tih pojedinačnih sudbina. Valerijana. Madrid, Katalonija i Baskija na severu najteže su pogođeni ovom tragedijom. Bolnice su na ivici kolapsa, nema mesta u krematorijumima, grobovima; sahrani može da prisustvuje najviše troje iz porodice – ako uopšte bude sahrane.
U Malagi, na jugu, situacija je nešto blaža.
Drugog maja su ljudi „pušteni” na ulice. Kao psi. Mogu da se prošetaju ili da se bave sportom sat vremena. Postoji satnica koja određuje ko i kada može da se kreće i da bude napolju. Kao što se moglo pretpostaviti, preveliki broj ljudi je izašao na ulice i to mi unosi nemir i pitanja o tome kako će dalje izgledati ova nova realnost. Valerijana. Neću ni izlaziti, ni više uključivati televizor.
Cimer mi kaže da je bio u šetnji i da su ulice prepune ljudi. Većina nije ni stavila masku, hodaju u grupama i ne poštuju mere bezbednosti.
U celoj ovoj suludoj situaciji, ostaje mi introspekcija. Bežim u drugu dimenziju s mislima i kreiram jedan novi, udobni svet prepun ptičica i biljaka. Tu se družimo i upoznajemo, posmatramo i dolazimo do nekakvih rešenja, nekakvih zaključaka. Zajedno kreiramo neki novi jezik te ptičice i ja. Slikarstvo postaje moj spas i terapija. Slikam, pevam, pišem dnevnik, slušam, gledam.
***
Korona kao kruna. Kao da je neka nevidljiva kraljica sela na tron i svi smo joj se pokorili.
***
Dosadašnji život u Malagi mi je ukazao na to da su mi osećanja mnogo čistija i jasnija.
Jednog dana susrela sam se sa mržnjom. Ne dopada mi se, neprijatna je. Usadi se malo ispod pupka i ne dâ mira. Provoza me od sumnje, straha, nespokoja… do nove sumnje. Onda se zapitam gde je. Da li je juče bila prisutna, da li je urezala svoj potpis ili sam joj samo bila svedok ostavivši joj odškrinut prozor? Odakle je? Da li je došla iz ljubavi ili ravnodušnosti, možda radosti? Koliko je onda „prešla”?
Razumem da si muško, muško ili žensko – sigurno imaš pičkin živac.
***
Ponekad se toliko ispraznim, pa mi je opet potrebna muzika. Mislim da nismo ni svesni veličine moći muzike u životu.
Tako naiđe dan kad s muzikom mislim da imam odgovor na sva svoja pitanja. Jedno je pitati se a drugo je postaviti sebi jasno pitanje. Kad se „pitam o nečemu” čini mi se da tu često ne tražim odgovor, već postavljam dodatno pitanje. Zamagli se, i pitanje ostaje pitanje, samo ublaženo.
Postaviti sebi pitanje već deluje mnogo oštrije. Pitam se šta koji moj upravo pišem i postavljam sebi isto pitanje. Onda shvatim da sam se zapravo uvek samo pitala, te tek sada prvi put sebi postavljam pitanje: „Koji ti je?”
***
Ono što je najlepše na celome svetu jesu mamine ruke.
***
Mislim da se zaljubljujem. Bukvalno sam malopre uvidela, čak i osetila taj „klik” u mozgu.
Imam želju da mu poklonim neki cvet, ili da mu napišem neko lepo pismo.
***
Prija mi sve ovo, s malo prostora. Želim da kontrolišem sebe i svoja zaletanja. Opusti se, Sana!
***
Jebem ti ja sve to zajedno. Jebem ti početke, nesigurnosti, preterano razmišljanje, neko merkanje i merenje, merenje osećanja i whatsapp poruka. Jebem ti to početno suzdržavanje i doziranje. Jebem ti ostavljanje utiska i trud da te pecnem, serviram ti sebe kao najbolji obrok i traženje načina da se vratiš i naručiš isto.
***
Semenka dinje mi se zalepila za taban dok sam u svojoj jazbinici od sobe tražila upaljač. To me je podsetilo na Miguelov trn u tabanu i njegove oči kad me je u baru u kom radim zamolio da mu trn iskopam.
Danas sam u nekom blagom bedaku, ali ne sažaljevam sebe ovog puta. Tužna sam, boli me moj ego. Znam da ovo neće trajati dugo, uostalom, ono o čemu sad razmišljam jeste taj taban i trn koji sam zaista vadila i kopala pincetom iz svog „švajcarca”.
Dinja mi se pre mnogo godina gadila, a da nisam ni znala šta je dinja. „Šta zna svinja…”
Onda sam naučila tu reč na španskom i na engleskom, tako da sam zavolela dinju na sva tri jezika. Najukusnija je s malo pečenice, ili hamona.
Doziranja mi je preko glave, nejavljanje i čekanje. Mrzim kad se zaljubim. Ne mogu sebe da podnesem, želim da se ohladim.
Pomalo se stidim jer sam se otkrila i pokazala svoju ranjivost i iluzije nekome ko nije bio na istom emotivnom nivou. Ali se ne kajem jer sam bila iskrena. Nadam se da ću naučiti da kontrolišem svoje emocije i da suzdržavanje nije za mene. Pocepala bih ove prethodne stranice posvećene njemu, ali neću jer je to suština moga bića, koliko god to bilo bezglavo i glupavo.
***
Danas je more plesalo i talasalo, mislim da je zbog muzike koju sam puštala preko telefona i malog bežičnog zvučnika. Plaža se zove La Plata i puna je spljoštenih kamenčića idealnih za bacanje „žabica”.
Talasi su bili nekad veći, nekad manji. Bacila bih nekoliko žabica, izgledalo bi kao da se more malo naljuti pa šibne nekoliko jačih talasa, kao da me upozorava, kao da mu smetam.
Čini mi se da ljudi koji su rođeni kraj mora i vole ga (ima i onih koji ga ne vole), drugačije vole i doživljavaju more. U njihovim očima, u izrazu na njihovim licima kao da postoji posebno mesto za ljubav prema moru koje donosi mir. Kao i mir ljudi pored reka, ili na planinama.
Meni je more lepo i privlačno, ali sam shvatila da mi ne daje mir. Daje mi radost i energiju, ali bez reči ipak ostajem s brdovitim pejzažom, s debelim biljkama, cvećem i životinjama u brdima. Ipak, volim kad more pleše baš kao danas, jer je plesalo umereno i bez vetra.
***
Mom drugu Manolu je 69 godina i preživeo je covid-19. I supruga i on su se herojski izborili s virusom. Rekao mi je da je mislio da će „otići na drugi svet” i da je bilo grozno. Jednom prilikom sam mu rekla da će nas on sve „sahraniti”.
Manolo je izgubio nevinost s monahinjom.
***
Dajte mi jednu klavijaturu kako bih svirajući objasnila ono što rečima ne umem. A više ne umem da sviram.
***
Sećam se da mi je najviše prijalo kad nestane struja. Najlepši osećaj kad nestane struja bio je kod babe i dede na Banovom brdu u Beogradu. Kad je počelo bombardovanje i dok je trajalo, pa sve do kraja često je nestajala struja, i tada bi ponekad nestali s njom i svi strahovi. To su moja najlepša sećanja. Još uvek mogu da zamislim i setim se te prijatne tišine, traženje sveća, sedenja u dnevnoj.
Iako ne vidim u tom mraku, znam da su babina kolena spojena. Sedi u suknji do ispod tih velikih kolena koja uvek izvire kad sedne. Deda sedi za trpezarijskim stolom, nešto razmišlja. Tu su i mili ujka, mama, maleni bata Kiki spava u susednoj sobi, a Baki, moj tata, čuva kuću.
Malaga nije Banovo brdo. Ovde sam sama.
* Ilustracija: Leteći pejzaž – Aleksandra Sana Rasulić
Ostavite odgovor