Crtice iz korona-vremena: Adriana Kuči (Slovenske Konjice)

---

Kako provode vreme, šta rade i ne rade, o čemu razmišljaju ljudi u raznim gradovima i državama u crticama iz korona-vremena

---

Četrdesetogodišnjaci plus obično padnu u krizu identiteta, srednjih godina, ili kako se to već zove. Ja sam je preskočila, uživala sam i u četrdesetom i u sva četiri rođendana nakon njega koje sam do sada nakupila, ali, napala me je korona-vrijeme kriza.

Živim u slovenskoj provinciji, na gornjem, a radim na donjem spratu iste kuće. Ispred je nekolicina prodavnica, knjižnica i kafanica. I škola koju pohađaju naša djeca. I igralište. I lokalni radio. I zgrada u kojima žive ljudi s kojima se najviše družimo. Sve u manje od sto kvadrata.

U predkoronskom životu nekako nisam primjećivala da je to što mogu u kancelariju u pidžami (obučem se, svejedno, da ne izbezumim poštara) i što danima ne sjednem u auto, ikakav problem.

A onda su se ljudi počeli žaliti, pa sam shvatila da sam ja, zapravo, stalno u izolaciji i to me je prilično zabrinulo. Samo, razlika je bitna – sad sam morala u tu izolaciju.

Ah, kako je grozno zagušljiv osjećaj biti bez slobode.

Izbora barem.

***

Proglašena je epidemija. I svaki dan na listu zabrana dodaju nove. Nemamo policijskog sata, i stariji i djeca mogu na ulicu, ali ne smijemo iz svojih općina. Ulice su jezivo prazne. U Sloveniji smo, u malom gradu. Ništa neobično. No, nema ni djece iz susjedne zgrade, nema komšija pod balkonom. Šetnje su morbidne. Kupovine takođe. Ljudi se ponašaju kao prestrašene zvijeri. Imamo sreću da imamo dvoje mališana, oduševljenih da su i TV i računar dostupniji nego obično. Mrzim maske i rukavice. Očito je rukavice mrzio i neko u Janševoj vladi – odjednom ih nije obavezno upotrebljavati. A ni maske, osim u zatvorenim prostorima. Zašto je tako – ne znam, ali zahvalna sam.

***

Moji roditelji i brat i njegova porodica žive u Sarajevu, gdje sam i ja živjela prije nego što sam otišla na Bliski istok, a onda u Sloveniju. Moja mama četiri godine nije izašla iz stana, ne može, posljedice moždanog udara. A sada im je zabranjeno. Svima starijima od 65 i mlađima od 18 godina. Ona se protiv te odluke buni mnogo, mnogo više nego moj tata koji svaki dan prepješači barem desetak kilometara, iako mu se osamdeseti rođendan bliži.

Čudno mi je, ali nekako je razumijem. Tješim je, baš kao da su joj svi omiljeni rituali uništeni zabranom.

Ima pitanja, napisa nekada neki pisac, o kojima ne treba razmišljati, već treba osjetiti odgovor.

Ovo je jedno od tih.

Moj brat svog sina izvodi u prirodu, uprkos zabranama, dok njegova žena od kuće radi. Podivljaće, kaže. Dječak je to koji je navikao biti svaki dan u vrtiću od devet do pet po podne. Među djecom. Razumijem. Podržavam.

***

Obavljati bilo koji posao s kauča, s laptopom i slušalicama svima nama koji se bavimo pisanjem nekako je i prirodno i normalno. Posao se svakako zaustavio. Imam vremena za sva dopisništva. I za online školovanje dvoje učenika šestog razreda. Jedno sam rodila, drugo nisam, ali kao da jesam. Gradivo je zanimljivo, djeca nisu (pre)naporna, poštuju sve moje uloge od ravnateljice, razrednice, kuharice, čistačice, nastavnice svih predmeta, do neposlušne drugarice iz razreda… No, ako sam ikada, ma samo za trenutak pomislila na školovanje (k)od kuće, to se, garantujem, nikada više neće ponoviti. Kakav god da je sistem. A nije me iznenadio – nekolicina nastavnika radi punom parom, nekolicina skoro ništa, većina su srednja žalost. Vjerovatno je to tako i kad su u prostorima škole.

Ne znam kako je to moguće, ali iz nekog me razloga online školovanje iz trpezarije užasno podsjeća na moju školu u ratu, u nekadašnjoj mesnici. Mnogo, mnogo se trudim da ne mislim na to i da ne pravim poređenja.

***

Tamara i ja smo prijateljice od vrtića, iz osnovne škole, sa faksa, prvih poslova, iz života. Moj je saborac. Tamara prestrašno paniči, kupila bi svu hranu koju nađe, sve maske i rukavice, sva sredstva za dezinfekciju i toaletne papire. Mrzi odlaziti na posao u televiziju, boji se svega i svakoga i za sve i svakoga. Ponavlja da život nikada neće biti isti. Čujemo se po nekoliko puta dnevno, dopisujemo se po tri sata svaki dan. Ja sam relativno mirna. Kupiću, kažem joj. Neće zafaliti hrane, kažem joj. Nije rat, kažem joj. Aha, kaže ona, i Izetbegović je govorio da mirno spavamo, da neće biti rata. Razmišljam. Sjednem u auto i potrošim oko tristo eura na hranu. Štekam je u svoju kancelariju. Sjećam se rata, sjećam se kako sam razmišljala o tome da ću, ako ga preživim, uvijek imati velike zalihe hrane. Nikada nisam imala velike zalihe hrane. Ljuta sam na sebe što sada imam zalihe hrane. Tješim se da nisu velike.

Nakon dvije sedmice Tamara natjera svoju četrnaestogodišnjakinju napolje. Visoka je, razvijena, ako se malo našminka niko neće pomisliti da je mlađa od osamnaest godina. Anksioznost je, kaže, neizlječiva. Korona nije. Razumijem. Podržavam.

***

Moja je starija kći u Ljubljani. Sto kilometara udaljena od mene. Odrasla je osoba, kaže. Ima 25 godina, kaže. I strašno se ne slaže s mjerama koje je uvela Janševa desničarska vlada, koju je Slovenija dobila istovremeno kad i epidemiju. Priča o tome energično, s puno teoretskog znanja, baš kao što samo mladi intelektualci umiju. Napiše dobar članak potkrijepljen s mnogo činjenica. Portal radija za koji radi, najstarijeg nezavisnog medija u Evropi, preporučuje ga kao urednički izbor. Čitam i osjećam kako mi srce puca od ponosa. Odrasla je, ima pravo… Pametnija i elokventnija nego što ću ikada biti.

I ko zna kad ću je ponovo vidjeti… Gušim nedostajanje u sebi.

***

Još je jedna djevojka koju nisam rodila, ali kao da jesam, u Ljubljani. Obaviještava me da će, nakon dvije ne posebno uspješne godine studiranja, promijeniti fakultet. Razmišljam – dobra odluka. Da nije korona-vrijeme zasigurno bih pametovala o tome da samo gubi vrijeme, da razmisli, da donese odluku, da se uozbilji i tako to. Ali korona me je nekako vratila na fabričke postavke. Kakvo gubljenje vremena? To je nepostojeća kategorija koju su izmislili štreberi.

***

Na nekoj od komercijalnih televizija je dug prilog o nasilju u porodicama koje se u vrijeme izolacije zasigurno povećalo, iako je prijava mnogo, mnogo manje. Razmišljam o žrtvama. Razmišljam o ljubavi. O tome da je najveći kapital jedne veze nježnost i prihvatanje, tako je jednostavno. Sjetim se početkom novembra prošle godine započetog romana na slovenskom jeziku. Pišem.

Budućem bivšem mužu komšinice Sabrine uskoro ističe zabrana približavanja njoj i sinu. Izbliza gledam kako sistem zaštite žrtve ne funkcioniše. Moraš završiti pravo i specijalizirati zakon o spriječavanju nasilja u porodici ako si hoćeš pomoći. Jer oni koji bi morali pomoći su sve – i nezainteresovani i lijeni i nesposobni i nijemi. Nažalost.

***

Vlada je obećavala svašta, a na kraju učinila ništa. Vijesti gledam samo koliko moram. Gorenje i mnoge druge, manje znane fabrike masovno otpuštaju radnike. Šalju ih na čekanja, takođe. Mali biznisi propadaju, jer je korona-zakon napisan tako da sve dadžbine moraju biti plaćene, da bi se dobila pomoć, znači, ako im je potrebna – ne mogu do nje. Državu potresaju afere s nabavkom zaštitnih maski i respiratora, premijer vlade prijeti javnom televizijskom servisu i njegovim novinarima. Smijenjuju sve što se smijeniti dâ da bi pozicionirali svoje ljude, policija proganja demonstrante… Donedavno je bilo bolje. Neopisivo bolje. Nadam se da će vlastodršci odletjeti kao dugme s premale košulje na debelom gospodinu kad ova kriza prođe. A sada već nekako znam da će proći i ako ne prođe. Ko je još svijet zaustavio ikada?

***

Mlađe potomče je na školskom online literarnom takmičenju Narobe svet (Svijet naopako) osvojilo treće mjesto. Čitamo pobjedničku pjesmu. Oduševljena je. Empatija, pomislim zadovoljno. Imaju razredni čas. 0dgovaraju na pitanja o tome kako se osjećaju u online školi. Kuham i prisluškujem. Nedostaju joj, kaže, djeca, čak i neki nastavnici. No, škola je lakša, sve se prije završi, ne treba čekati da svi u razredu razumiju i uz to se dosađivati. Empatija, pomislim zabrinuto.

***

Moja slovenska najbolja prijateljica Joli neprestano želi da je pomenem u nekom od svojih bilo televizijskih, bilo radijskih, bilo pisanih izvještaja za domaće, uglavnom bosanske medije, koju su me se, naravno, sjetili kad im je zatrebao dopisnik. I neka su. Prije nisam mogla. Uštogljenost, profesionalnost i to.

Znači, evo, pominjem Joli, babu Vangu, koja iz nekog razloga fascinira Jolandu s doktorskom disertacijom iz matematike. I to da slovenski učenici mogu u crkvu, ali u školu ne. Pa i Sajmona, da me ne gnjavi što nisam.

***

Pustili smo djecu napolje. Sredina je aprila. Sedmero ih je. Gnjavimo ih beskrajno da se igraju s dvometarskom distancom. Mi, roditelji, sjedimo pod našim balkonom. S distancom. Samo prvi dan. Sve naredne se djeca igraju kako hoće. I mi sjedimo kako hoćemo. Neko kaže da se zabrana druženja odnosi na javne površine i na grupe u kojima je više od devet ljudi. Na privatnom smo posjedu i manje nas je od devet. Sandra peče čabate s karameliziranim lukom, s bijelim lukom i čvarcima, donosi kolače i meze. Ja pečem burek, šta se drugo očekuje od Bosanke u Sloveniji?!

Život liči na normalan i lijepo nam je.

Sandra mi je poklonila torbicu. Sretna sam.

***

Završila sam roman na slovenskom jeziku. Nespremna da ga pošaljem eventuelnom izdavaču. Onda se desilo malo čudo: jedan od najnagrađivanijih slovenskih autora je pročitao moj prvi roman i poslao mi je sjajnu kritiku. Taj znak pored puta sam pravilno protumačila i poslala rukopis.

***

Kraj je aprila. U lokalnim prodavnicama nema piva, mesa, povrća i voća, jer će biti zatvorene tri dana. A valja nama dernečiti. S prvim majskim ponedjeljkom počinjemo raditi. Uslovno, naravno. Ako bude posla. A biće ga, sve naše stranke počinju raditi. S drugim ponedjeljkom će djeca u vrtić, a učenici prvih, drugih, trećih i devetih razreda u školske klupe. Ovi iz devetih, jer se moraju upisivati u srednje, a mali zato što kreće proizvodnja, neko mora čuvati radničku djecu. Ostali mogu biti sami kod kuće i očito se sami obrazovati. Ništa strašno, još jedan u moru besmisla.

***

Sve manje pričamo o koroni. Osobno, ne poznajem nikoga ko je bio bolestan. I ne poznajem nikoga ko poznaje nekoga ko je bio bolestan. Čudno. Tamara mi je na početku govorila da sam u fazi poricanja. Mislim da sam se svjesno odlučila vratiti u tu fazu ponovo.