Čim riješimo tekuću problematiku, poručimo štogod žestine, pustimo da se priča odmotava. Hoću reći, krenemo da se lažemo



Pavel

Ćirilična sekcija moje komplikovane porodice poklonila mi je baku kojoj bih, da nisam nezahvalno kopile kakvo već jesam, trebao podići grandiozni spomenik na glavnom trgu svakog od gradova po kojima tabanam. Da stavim na gomilu svu njenu ljubav, dobrotu, brigu i požrtvovanost, ta hrpetina bi se zvala Kilimandžaro ili Materhorn. Zbilja bi. Ljudi koji su imali nesreću da odrastu bez takvih baka su osuđeni da skončaju kao zlatousti političari, kontroverzni biznismeni ili lupeži neke treće pasmine. S obzirom na to kako stvari stoje u poslednje vrijeme, moglo bi se pomisliti da je baka sve manje i manje.

Moja baka je, kao većina slavenskih žena, u svom džepu držala mali milion vještina i zanata. To mi olakšava posao kad razmišljam kakve spomenike ću joj podići… U Kopenhagenu, bronzana baka s palačinkom koja pravi salto u zraku. Buenos Aires, Plasa de Majo, kip bake sa saksijama punim plavih zumbula i bijelih đula. Gradski oci Londona – budite ljubazni, maknite onu konjuždrinu i napravite mjesta na Trafalgaru, stiže statua moje bake i njene „singerice”.

Između svega ostalog, bila je i vješta šnajderica kojoj su povjeravani štofovi, feršlusi, skraćivanja, cugovanja, jastučnice, suknje, bijela čipka za sretan početak i crnina za čemerni kraj. Baka je imala jednu ogromnu plehanu kutiju sa koje su mi se smješkali šareni keksi neke davno zabravljenje njemačke pekare. Uzalud sam tragao, ronio sve do dna kutije, nikad nisam našao niti jednu krhotinu, makar mrvicu keksa. Unutra su stajala raznorazna dugmad. Bilo je tu svega… Kožom opšiveni gumb sa zelenkastog jeger-sakoa, veliko plavo dugme koje je od prstiju nestrpljivog momka uteklo s tetkinog kostima, krilima zagrljen točak na zlatnom dugmetu posvađanog s uniformom moga dede. Negde pri dnu, sivomaslinasto dugme s petokrakom, dezertiralo onomad kad je ujak bio na dopustu. Još dublje, pod njim se šćućurilo cijelo pleme sićušnih bijelih dugmića sa četiri rupice… Nekad su pripadali košuljama, a sad nijemo iščekuju da ih konac konačno ujedini s rodbinom.

Cijelo jedno tužno sirotište za dugmad – bezbroj puta sam ih sve istresao na kuhinjski stol prekriven cvijetnom mušemom, a da nikad nisam spazio dva ista.

Evo, protutnjalo je skoro polovina mog života od kako mi se domovina rašila po šavovima kao loše skrojen kaput. Bez nekog posebnog razloga ili povoda, svratim u neki od tih rukava, revera, džepova i zasjednem sa starim prijateljima. Izgrlimo se i izljubimo srdačno i sočno, na način koji bi na Zapadu namah potegnuo pitanje seksualne orijentacije, pa se zavalimo u kakvu krčmu, konobu, bircuz ili kafanu. Što je mehana čađavija i mračnija, to se bolje osjećamo.

Čim riješimo tekuću problematiku, poručimo štogod žestine, pustimo da se priča odmotava. Hoću reći, krenemo da se lažemo.

Lažemo se šlampavo, kilavo i neuvjerljivo, baš kao što to činimo kad god lažemo iz najboljih namjera… Kraj bolničkog kreveta, kad samrtniku podvaljujemo prezašećerenu iluziju ili kad raskidamo… „Šta je, stari, šta se izležavaš, ustaj, ma nije ti ništa, još ćemo se mi družiti…” „Naravno, ostaćemo prijatelji. Javi se, i ja ću.”

Lažemo se iz obzira i iz nelagode, lažemo se jer se poštujemo i volimo. Pitanje je uvijek isti klizav kamen koji ne umiješ preskočiti, a plašis se stati na njega. Za razliku od Zapada, kad te na Balkanu zapitaju „kako si”, onda im je zaista stalo da čuju kako si.

Pa, kako si mi?

„Dobro. Nije loše.. Iskren da budem, nije ni kod nas kako je nekad bilo. A i nema se vremena, prebrzo se živi. Užas jedan koliko frke i trke. A ti?”

„Ide nekako. Treba na proljeće da završim jedan veliki ugovor, dugo sam to čekao. Ženina majka je još s nama. Dobro je… Zdravi smo, hvala Bogu.”

I tako, gledamo da nekako pomirimo naše svijetove. Trudimo se da pronađemo malo pravde, da bratski podijelimo sve blagostanje i po neku nevolju ovog svijeta i da ih sa svetom preciznošću zabetoniramo tačno na pola puta, eto baš tu na sredini kariranog stolnjaka, na koti na kojoj stražari prepuna pepeljara. Da bude fino i njemu i meni, da nam plata dođe na vrijeme i da potraje do prvog, da nas ne varaju, obmanjuju i kradu, da živimo na način koji će nam dozvoliti da ostanemo ljudi.

Onda pričamo o prošlosti. Pričamo o prijateljima kojih više nema, ćutimo o onima koji su nas zaboravili, izdali. U stvari, ne pričamo. Ne smije se pričati u memljivoj sali kinoteke, niti se vrpoljiti na škriputavim drvenim stolicama dok se prikazuju davno odgledani filmovi…

„Sjećas se kad smo išli u Igalo sa Žoharem i Bokijem?” Istog momenta na platno utrčavaju četiri momčića ravnih stomaka i blještavih osmijeha. Raspust. More. Suncem okupan grozd djevojčica na šarenim peškirima.

Pita me: „Bogati, šta je bilo s onom tvojom… Kako se zvaše… Ma, znaš, ona po koju smo išli na Dorćol?”

Dječake na platnu zamjenjuju Džoni i Balin, penju se uz stepenice, ulaze u sobu, gizdava griva riđe kose i gola ramena… „Gilda, are you decent? I am always decent.”

Onda na platno uskaču vojnici, tenkovi, bajoneti… Prekidamo projekciju, ne volimo taj film, naručujemo još jednu turu, svađamo se… Svađamo se ko će platiti. Plaćanje ceha je privilegija domaćina ili možda onoga koje se prvi javio ili ipak možda pripada debljem od šlajpeka. Ne možemo da se složimo. Kelner postaje nestrpljiv. Nudi da napravi dupli račun pa da obojica platimo puni iznos.

Rastajemo se. Odbijam da me odveze, prošetaću do hotela. I kiša je moj drug, pogotovo ova balkanska.

I svijet je moj ništa drugo nego plehana kutija puna otkinute dugmadi pobacane po cijelom svijetu. Odozgo, skroz gore više oblaka, visoko iznad sunca i zvijezda, škilji na nas moja baka i sprema se da uprede konac u iglu i da nas sve skupa svojom magičnom rukom zašije na stari kaput skrpljen od loše skrojenih revera, rukava i džepova.

U dobrim smo rukama, prijatelji moji, biće nam lijepo i toplo.

Podeli s drugima