Schindlerov lift / Što na podu spavaš – Darko Cvijetić (Književna radionica Rašić)


U svoja dva kratka romana – Schindlerov lift / Što na podu spavaš, Cvijetić obrađuje jedan, ne agresorski, ne oslobodilački i ne samo građanski, nego jedan civilizacijski sukob, koji se odigrao na mikroplanu u ne tako davnom periodu istorije Balkana


Darko Doni

Kad pesnici pišu romane, često im se u tim romanima izmiče tlo pod nogama, i oni se ponovo, obenoške, dočekuju novim pesmama; umesto da stvaraju i privode kraju svakidašnju prozu, oni je nadahnjuju novim impulsima, daju joj uzvišenu patinu i teže ka nedostižnoj i uzaludnoj besmrtnosti izgovorenoga.

Cvijetić je prošao ludilo rata, u njemu možda i osedeo, verovatno kroz to iskustvo i duhovno ojačao, ali ipak je, čini se, u pitanju jedna suptilna i duboko humana duša, željna pravde i pomalo naivnih pogleda na svet, naizgled prevelikih očekivanja i stremljenja. Jer na Balkanu, istina je duboko podeljena i ima mnogo lica i naličja. I još dugo to će tako da traje. Borba, svakodnevna je.

U svoja dva kratka romana, dok sećanje još dobro služi, obrađuje jedan, ne agresorski, ne oslobodilački i ne samo građanski, nego jedan civilizacijski sukob, koji se odigrao na mikroplanu u ne tako davnom periodu istorije Balkana.

U Schindlerovom liftu, osim ljudi koji žive u njima, glavni likovi su dve trinaestospratnice. Zgrade sagrađene u socijalističkom miru i maniru, građevine koje su bile u stanju da izdrže i prežive više od svojih stanara.

Ljudi su na različite načine i na različitim stranama ginuli, ubijani, stradali i sahranjivani. Dugogodišnja prijateljstva su nestajala preko noći, da bi se u postdejstonskom, da ne kažem postmodernom miru, negde i među preživelima, obnavljala, na neki suzdržan način, sa strahopoštovanjem. Neke bi to bakice, uz TV i kafu, različitih etničkih pripadnosti, detinjasto znale i da prokomentarišu.

Dokumentarno-fikcijski materijal naišao je na veliki odjek u „literatnim“ krugovima, svojim živim i umrlim junacima, podigao spomenik za sva vremena. Ili bar za ona vremena u kojima će se okretati stranice papira i čitati ispisane reči. Jer ko zna, možda će knjige jednoga dana da nestaju, baš kao što su skoro nestale gramofonske ploče, pisaće mašine i ko zna šta sve ne.

Što na podu spavaš delimična je rekonstrukcija događaja koji su se desili u sarajevskoj kasarni Viktor Bubanj na početku 1992. godine. Vojnici i oficiri JNA, različitih nacionalnosti, skoro bez vojne opreme, morali su da se predaju i tako udare još jedan pečat kraju države kojoj su dali zakletvu.

Priča o mešovitom braku, žrtvama iz Drugog svetskog rata, stradanjima tokom sedamdesetih, životu u socijalizmu, svojevrsni je nastavak romanesknog prvenca, ali i produbljivanje teme. Za razliku od pokušaja recimo Faruka Šehića da bude bošnjački Ernst Juenger i ispriča herojsku priču jedne strane, a o jednostranim, ali i kvalitetnijim filmovima Žbanićeve i Tanovića da ne govorimo, sve je iz pacificističke perspektive, u kojoj je pojašnjena nesreća ljudi koji su se geografski našli na različitim područjima i morali da učestvuju u ovoj krvavoj predstavi. Kao žrtve. Da, sve je pisano iz pozicija žrtava, i to je dodatna vrlina i težina svega ispisanog.

Mnogima je mučno da se sećaju ovog perioda, pa i da se kroz knjige vraćaju u ovo vreme. Čini se da Cvijetić pokušava da se obrati, ne toj i ovoj generaciji, nego mladim naraštajima koji će tek doći. Da stvara za neko novo doba. Jer jezik nas spaja, iako su mu ovi novi nazivi više nego rogobatni.

Šta će se dalje dešavati na ovim prostorima, to niko ne može da predvidi. Istorija, pa i veliki Kiš i veliki Pekić, nisu dovoljno dobro uspeli da nas pripreme na nove izazove.

Svaki pokušaj da se uspostavi komunikacija između „bratskih” naroda može, a i ne mora, da bude znak za neku bolju perspektivu. I to sve dok nam žrtve vekovnih sukoba prebrojavaju stranci, a ne mi sami.

Umetnici i stvaraju i ruše granice, ali tu je politika koja bi morala da bude jača i zrelija od oružja i pušaka. Danas se ratuje na internetu i preko mobilnih telefona.

Možda bi jedna od budućih knjiga Cvijetića mogla da bude na tu temu. Zanat, rečnik, stilska sredstva, njima vlada više nego suvereno, publika je izgleda sve nestrpljivija i sve brojnija.

Podeli s drugima